Prenosimo dio Ivanovićeve kolumne s portala Vijesti.me: 

"U Kuparima sam čekao jednu novu godinu, zemlja se zvala Jugoslavija, pjevalo se te večeri 1987. na 88, u ime svih nas iz šezdeset i neke, za zakletvu Titu ja spevo‘ sam stih, da bi nakon par godina ta zemlja nestala u najužasnijem ratu nakon Drugog svjetskog. Ubijene su stotine hiljada ljudi, raseljeni milioni, ranjene ili srušene nebrojene zgrade. I hoteli. Među palikućama su bili i Crnogorci. Etnički ili geografski, svejedno. Koje su Ranko i Raško, nedavno, sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova, sakrili pod imenom Srbi, na onoj sramnoj ploči u Morinju.

Prošlog vikenda, otišao sam na kraći odmor u Župu dubrovačku, zaselak Srebrno, između pomenutih Kupara i susjednih Mlina. Na suprotnu stranu od gospara Dubrovnika, u odnosu na Slano i Čepikuće. Kojima smo prije tri i po decenije pjevali - Čepikuće ti jebeno/ ti si sada osvojeno/ osvojiše hrabri momci/ svi su rodom Crnogorci!

Znači, ni tu nije bilo Srba. Bili su naši. To jest mi! Kada su takva sramota i zločin u pitanju nema nevinih. Ni među nama koji smo tada, u vrijeme pljačke i pohare Konavala pjevali - Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče.", piše, između ostalog, Ivanović koji je u Kupare došao sa ženom. 

"Ali, prije oslobođenja naletjeli smo na posljednje zdanje, usamljenu vilu, na početku šume, s desne strane puta - sva je bila garava, kao da je zapaljena juče a ne prije skoro tri i po decenije. Na njoj je stajao ispisan grafit: Kupare su Srbi spalili. Kao da je Ranko sa Radmanom prošao ovuda, na povratku iz Morinja. Prišao sam zidu, slikao, a onda sumanuto počeo da udaram šakama po grafitu i vičem: Nisu Srbi, mi smo! Kupare su Crnogorci zapalili!", dodaje Ivanović. 

Cijelu kolumnu možete pročitati OVDJE.