Zajednica Cenacolo je osnovana 1983. godine u Italiji, te se potom proširila po cijelom svijetu, njeni pripadnici su smješteni u bratovštine u kojima žive. Njihov dan je ispunjen molitvom, zajedničkim obrocima, obvezama i radom. Naglasili su kako su vrata njihove zajednice uvijek otvorena i nitko tamo ne boravi pod prisilom, već uvijek može izaći. Oni koji ostaju, ostaju iz svoje osobne potrebe.

Govornici ove tribine bili su petero mladih ljudi koji su već nekoliko godina pripadnici zajednice, jedan od njih je i izašao iz zajednice koja ga je pripremila na skladan život daleko od ovisnosti i poroka.

„Živio sam u iluziji droge i jedno vrijeme mi se to i sviđalo, ali mi je došlo nešto u srce i morao sam okrenuti novu stranicu u životu. Kada sam ušao u zajednicu vidio sam da je to iskreno prijateljstvo među ljudima, nema nikakvih interesa samo ti žele pomoći. Tamo sam naučio što je pravo prijateljstvo, kako pitati oprost i biti pravi prijatelj. Izašao sam iz zajednice, sada radim i zadovoljan sam životom – okrenuo sam novu stranicu“, svjedočio je Stefan o svom životu unutar zajednice Cenacolo.

Nesigurnost je ono što neke mlade ljude pogura u krivom smjeru, a kada se uz to doda i manjak komunikacije s roditeljima i autoritetima, pa i laži kojima se pokušava prikriti situacija put u propast je neizbježan.

„Bilo mi je puno lakše nositi se sa svojom nesigurnošću kroz drogu, a kao obitelj nismo htjeli nikome priznati da imamo problem jer kako će na nas ostali gledati. Živjeli smo jednu veliku laž i ja sam se u svemu tome pogubio i udaljio od obitelji. No, jedan dan sestra i majka su me nekako nagovorile da odemo u Međugorje i kada sam došao gore stao sam ispred Gospe i nisam mogao prestati plakati, tada sam prvi puta posjetio i zajednicu Cenacolo. Uvijek sam tražio krivca u drugima, a nikada se nisam zapitao gdje je tu moja krivica, i kada sam to shvatio počeo sam se osjećati odgovorim. Uvijek sam znao upirati u druge, a nikada nisam znao pogledati u samog sebe. Vidim da se preko moje molitve i ovisnosti Isus vratio u moju obitelj i sada se u njima osjeti mir. Moji roditelji sada su počeli i raditi pripremne razgovore za ulazak drugih momaka u zajednicu kojima je to potrebno. Ja sam još uvijek u zajednici nakon četiri godine jer mi je dobro i vidim kako to isto dobro čini mojim roditeljima. Zahvalan sam na zajednici jer sada vidim da sam sposoban, što nisam mislio dok nisam ušao. Na kraju najveće zadovoljstvo mi je bilo kada su mi nedavno došli roditelji u Međugorje i svećenik je na misi pitao tko je sretan i njih dvoje su dignuli ruke“, zaključio je Petar svoje svjedočanstvo.

Osim što roditelji članova mogu djelovati izvan zajednice za istu unutar nje postoje „Anđeli čuvari“. To su osobe koje su već neko vrijeme u zajednici Cenacolo i pomažu novim članovima zajednice da se adaptiraju na novi način života. Oni s novim članovima provode mjesec dana 24 sata dnevno skupa i pomažu im u svemu. To nije jednostavan zadatak, ali novi članovi se osjećaju bolje i prihvaćenije na ovaj način.

„Moj otac je imao teško djetinjstvo jer je moj djed imao problema s alkoholom i samim time nikada nije primio ljubav i potporu koju onda ni on meni nije znao pružiti. Osjećao sam se kao da sam sam na svijetu jer su moji roditelji uvijek trčali na posao i pokušavali pružiti materijalno, a ja sam bio izgubljen i tražio sam sam sebe u pogrešnom društvu i počeli su moji problemi s kockanjem, a kasnije i drogom… Moji su roditelji znali za zajednicu Cenacolo jer smo često odlazili na misu u Međugorje, ali više iz tradicionalnih razloga – nitko od nas nije to gledao vjerskim očima. Kada sam počeo dolaziti na pripremne sastanke u zajednicu nisam želio ući jer sam imao veliku želju za životom i da proživim sve što mogu i mislio sam da se mogu sam pobrinuti za svoj život. No uskoro sam si priznao da ja zapravo imam problem, da nisu krivi moji roditelji i tada sam pošao potražiti pomoć u Cenacolo. Kada sam ponovno krenuo na pripremne razgovore prvi put sam vidio da netko razumije moj problem i vidio sam svjetlo. Dobio sam svog anđela čuvara i shvatio sam kako je zapravo lijepo kada ti je netko blizu, želi ti pomoći i koliko ima bratske ljubavi – to nikada nisam osjetio kod kuće jer je ondje bio naglasak na materijalnom. U zajednici postoji cijeli program kojem je za cilj da se mi formiramo u zdrave osobe i nastavimo sa svojim životima. Zajednica je majka i ona vidi što pojedinac treba i ljudi te vode da rasteš i da se gradiš kao osoba“, kazao je Josip koji je zahvalan svojim svjedočanstvom želi pokazati drugima da postoji izlaz iz tame.

Članovi zajednice Cenacolo nisu prepušteni sami sebi, svaka bratovština ima nekoliko odgovornih osoba koje su dugogodišnji članovi zajednice. Oni ne posjeduju mobitele i ne mogu komunicirati s vanjskim svijetom na dnevnoj bazi, ali nekoliko puta godišnje organiziraju velike susrete obiteljima. Tada članovi zajednice provedu vrijeme sa svojom obitelji kroz molitvu, zabavu i slavlje.

„Zajednicu Cenacolo poznajem cijeli život jer je dosta ljudi iz moje obitelji unutar nje. Ja sam kao mala ostala bez oca i zbog toga sam se uvijek osjećala drukčije od svojih vršnjaka i prvi bijeg od mojih problema bila je hrana, te sam zbog viška kilograma u školi bila izrugivana. Pronašla sam starije društvo i radila sve samo da bih bila prihvaćena. Tada nisam znala, ali dok god ne uspiješ zavoljeti samu sebe ničija druga ljubav ne može doprijeti do tebe. Kada sam krenula u srednju školu preselila sam se s obitelji i tu ponovno započinjem tražiti sebe, nisam htjela ostati sama i uz dečka koji je bio puno stariji od mene, dolazim u kontakt s drogom… Nekoliko dana prije ulaska u zajednicu pozvali su me na susret u zajednicu i tu je sve puno veselja i molitve i tada me nešto dotaknulo i ja sam počela plakati, i tada sam prvi puta u životu vidjela moju majku kako plače. Roditelji čija su djeca u zajednici nisu htjeli da im djeca dođu do tu, ali zbog svojih poteškoća i rana i nama su ih ne svjesno nanijeli. Zajednica me kroz klanjanje naučila da gledam svoju stranu i da svaku situaciju koja se dogodila u životu gledam drugačijim očima – počneš gledati sebe, kako si ti bio lažan i nesiguran. U zajednici obavezno jedemo svaki obrok skupa, baš kako bismo nadomjestili to zajedništvo koje je u našim obiteljima nedostajalo. Koliko god roditeljima bilo teško jer su im djeca dugo u zajednici oni moraju pustiti nas da mi ozdravimo jer ćemo se u protivnom ponovno vratiti na isto“, ispričala je Ana o svom putu.

Cenacolo je prije svega kršćanska zajednica i oni „žive vjeru na konkretan način“, svaki dan započinje i završava molitvom, knjige koje čitaju i filmovi koje gledaju su većinom vjerskog karaktera. Svaki se obrok se jede zajedno – obiteljski. Živi se u slozi, miru i molitvi.

„Ja sam utjehu i bijeg uvijek tražila u društvu i kako sam izlazila svugdje i sa svima bila sam i zlostavljana te sam to htjela sakriti jer nisam htjela napraviti krivu sliku o sebi i svojoj obitelji. Počela sam se vrtjeti u krugu laži, krađe i droge te sam svu patnju koju sam imala unutar sebe pokušavala na taj način sakriti. Tada sam razmišljala o tome zašto bih imala obitelj ako će to biti netko s kime ću se uvijek svađati i živjeti u patnji kad mogu cijeli svoj život provesti zabavljajući se. Odlučila sam da ću cijeli život ostati ovisnica i da ću uvijek nositi tu patnju sa sobom. Obitelj me u jednom trenutku izbacila iz kuće i rekla mi da se prestanem drogirati i da se samo tako mogu vratiti doma. U isto vrijeme, moja majka je potražila pomoć od jednog svećenika koji joj je rekao za zajednicu Cenacolo. Na prvu nisam htjela ući u zajednicu i tražila sam razloge i izgovore. No, kada sam ušla u zajednicu sve mi je bilo čudno, a najčudnije molitva – moji su išli nedjeljom na misu, ali ja nisam, jer nisam vjerovala. Bilo mi je teško to prihvatiti ali kad su mi počeli polako to približavati i suočavati me s problemima koje sam napravila osjećala sam mir i pozitivnu stranu toga i počela sam vjerovati“, otkrila je Lea svoje putovanje.

U prepunoj crkvi sv. Križa svjedočili su tako mladi ljudi o svom putovanju iz tame u svijetlo, nadajući se da će njihovo svjedočanstvo doći do onih kojima je zaista potrebno. Zajednica Cenacolo okuplja ljude u potrebi, daje im priliku za pronalaskom novog života i smisla u istom.

Karla Kolunđija