Nakon 12 sati leta iz Munchena približavamo se Changiju, singapurskoj zračnoj luci. Ispod nas su svjetla stotina, ako ne i tisuća brodova na sidru pred onom drugom lukom. Nimalo to ne čudi – Singapur zbog veličine svog porta, međunarodnih brodskih posrednika, ulagača, odvjetnika, osiguravatelja te podržavajuće Vladine politike godinama nosi titulu vodećeg svjetskog pomorskog središta. Drugim riječima, ovaj grad-država glavni je posrednik robe između Azije i ostatka svijeta. Eto o kakvoj luci se radi i kolikim količinama tereta.

No, oni ne misle stati. Prošle godine singapurske su vlasti objavile spektakularnu informaciju – počeli su s gradnjom najveće automatizirane luke na svijetu. U ovaj ogromni projekt uložit će 14 milijardi dolara, a trebao bi biti završen do kraja 2040. godine. Naravno, pošto je Singapur površinom minijaturan, ovaj dio će se oduzeti moru, pa se već sada premještaju koralji. Predviđa se da će se ovom akcijom spasiti oko 80 posto tih morskih organizama. Jednom kada gatovi budu gotovi, na njih će moći pristajati brodovi dugi čak 450 metara s gazom od 23 metra. Novi terminal bit će pravo tehnološko čudo. Kontejnerskim divovima asistirat će autonomni tegljači, baš kao što će i sva vozila unutar terminala biti upravljana putem super-računala. Dostavu s obale vršit će dronovi. Inače, pomorska industrija, izvan ovog infrastrukturnog projekta, u Singapuru zapošljava 170 tisuća radnika, čini sedam posto BDP-a i godišnje usluži preko 130 tisuća brodova.

Spektakularni aerodrom s vodopadom

Eto nas na aerodromu Changi koji je također izgrađen na prostoru otrgnutom od mora. Čim noga putnika zakorači na mekani tapit (svuda su po aerodromu mekani tapiti) postane mu skroz jasno u kakvu je bogatu državu kročio. Aerodrom Changi spektakl je sam po sebi, tako da ne čudi da je više puta proglašen najboljom zračnom lukom na svijetu. Godišnje kroz nju prođe 63 milijuna putnika, a kapacitet joj je 85 milijuna. Na aerodromu je svoj dom pronašlo čak pola milijuna biljaka. Gdje god čovjek pogleda vidi neko zelenilo. Ne samo da je bilje svuda po aerodromu, nego čak i 40 metara visok vodopad, najveći u zatvorenom prostoru na planetu.

Singapur je jedan od najskupljih gradova, ali čak i tamo mnoge su stvari jeftinije nego u Dubrovniku. Tako taksi za 25 kilometara vožnje od aerodroma do kvarta Geylang gdje mi je smještaj dođe svega 15 eura što je manje nego od Čilipa do grada. S druge strane noćenje nije nimalo jeftino stoga i jesam izabrao Geylang, poznat kao Red Light District Singapura, a gdje se inače nalaze najjeftiniji hoteli u čitavoj državi (što se tiče smještaja u centru sve je brutalno skupo osim ako niste klaustrofobični, pa ćete unajmiti kapsulu u hostelima). Noćenje u bezveznom dvozvjezdašu s minijaturnom sobom gdje ne možeš napravit čučanj, a kamoli sklek, platio sam 75 eura (bez doručka). No zato se na svakom kantunu može ručati i večerati jeftinije nego u Hrvatskoj. Pregršt je raznih istočnih kuhinja i za 10-15 eura može se pojesti pristojan obrok što gotovo više nigdje u Lijepoj našoj nije moguće. Čak i u Chinatownu, kvartu u samom središtu Singapura, može se lijepo degustirati za navedenu cijenu. A ako ćete se kockati sa street foodom i riskirati druženje sa zahodskom školjkom, možete proći još jeftinije.

Već vidim da ću imati ozbiljnih problema s jet legom, pa odmah bježim van sobe. Tamo je već večer, vremenska razlika je velikih sedam sati. Inače, jet leg je puno gori kada se putuje na istok nego na zapad, potpuno mi je nejasno kako piloti podnose te velike promjene bioritma. Šetam se ulicama Geylanga, sve je puno ljudi, svuda se po ulici nešto krčka. Azijci ne poznaju europski koncept kafića, tamo gdje god sjedneš možeš jesti, oni ne izlaze u ugostiteljske objekte na pivo i slušanje muzike, hrana je uvijek motiv broj jedan. Sjećam se kada sam zadnji put putovao na Daleki istok da u nekoliko kuća uopće nisam vidio kuhinju. Kada sam ih pitao zašto ju nemaju, u čudu su me pogledali i rekli pa šta će im. Koja ogromna razlika u kulturi. Mi Hrvati dobar dio naših života potrošimo na kupovinu i kuhanje hrane (plus pranje suđa), a milijarde ljudi isključivo jedu vanka. I ne samo to, nego nama dobar dio kućnih budžeta ode na hranu iako ju sami kuhamo. U biti ništa ne prođemo jeftinije od Azijaca koji većinom jedu vanka. To je stvarno ogromna i nevjerojatna razlika.

Nakon nudlaške večere krećem u đir. Svuda sjaje crvena svjetla, nije mala konkurencija. Za razliku od Amsterdama, prostitutke nisu u izlozima. Na ulici vas zaskače muškarac koji vas nagovara da probate njegovu 'robu'.

-Dođi unutra, pa sam biraj žensku! Vrhunske su – obraća mi se – Cijena je 80 singapurskih dolara (55 eura).

Neka gadeca

Dok mi to govori hvata me neka gadeca. Zamišljam hrpe mladih Tajlanđanki, Malezijki, Filipinkinja, Indonežanka i Kineskinja kako ih mimo njihove volje dovode na prisilni rad u bordele Singapura kako bi zadovoljavale debele ostarjele bjelčuge. Ovi ulaze u bordel, pa biraju koju će, kao da je riječ o siru na akciji. Tko zna koliko dame uopće dobiju od tih 80 singapurskih dolara? Nakon ovih teških misli ne bi mi ga digla najhidrauličnija dizalica koja će graditi onaj automatizirani terminal dole u luci, ali kako da ja to objasnim ovom svodniku koji nikako da me ostavi na miru.

-Ja sam gej – napokon se dosjetim.

-Ima i zato lijeka. Dovest ćemo ladyboya, ali oni su skuplji – smije se svodnik, dobro bi mu došao zubar.

Vraćam se u sobu, pa cijelu noć blejim u zid. Ni sekunde nisam zaspao, jet leg me satrao. Tek ujutro u 7 po singapurskom vremenu (ponoć po hrvatskom) počinju mi se zatvarati oči. Odspavao sam samo pola sata da ne izgubim dan i da se pokušam što prije unormaliti u novi bioritam. Krećem javnim prijevozom prema centru. Košta samo euro, čak i to je jeftinije nego u Dubrovniku. Autobus je suludo čist, isto kao i ulice. Nemoguće je naći papirić ili žvaku, ali to nije posljedica toga što su oni ekološki osviješteni, nego su im kazne brutalne. Neki zakoni su potpuno neshvatljivi za ljude koji dolaze iz zapadne civilizacije. Pušenje je posvuda zabranjeno osim na strogo ograđenim lokacijama. Ako vas uhvate kazna je 200 dolara. U javnom prijevozu ne smije se piti i jesti. Kazna je do 500 dolara.

Nadalje, zabranjeno je sviranje instrumenata na ulici, a ako se spojite na nečiji tuđi wi-fi možete čak završiti u zatvoru do tri godine (!). Žvakaće gume nemoguće je kupiti, zato ulice i jesu tako čiste, a strogo se zabranjuje i njihovo švercanje. Prodaja alkohola je zabranjena u večernjim satima. Ako u supermarketu iza 22 sata poželite kupiti pivo, nećete moći. Ne smije se ni hraniti golubove, jer riskirate 500 dolara kazne, a ako ne potegnete vodu u javnom WC-u i budete uhvaćeni na djelu, mogu vas oglobiti s 1000 dolara, a ista kazna je i ako hodate goli u svojoj vlastitoj kući. Što se tiče krijumčarenja droge ne treba posebno napominjati da su propisane čak i smrtne kazne.

Singapur kao ispljuvak Malezije

Bogati Singapur pun tehnološkim inovacija s jedne strane i čudnih propisa s druge gdje su ljudska prava daleko od top prioriteta. Zabranjeni su homoseksualni brakovi, a ne smije se ni prosvjedovati. Mediji su pod kontrolom vlasti, i u godišnjim izborima slobode svjetskih medija u pravilu su debelo u donjem dijelu ljestvice.

Centar Singapura pun je prekrasnih nebodera po čijim fasadama raste pregršt tropskih biljaka. Neboderi su prava remek djela, čak su i u Chinatownu lijepo uklopljeni s arhitekturom starih kineskih doseljenika koji su tu gradili kuće nakon doseljenja u Singapur. Kako je uopće nastala ova mala država? Naravno, tijekom kolonijalne povijesti Britanci su upravljali ovim dijelom svijeta. Nakon Drugog svjetskog rata brojne države Azije i Afrike osamostaljuju se od Britanskog carstva, pa je slično učinila i Malezija pod čijom je vlašću bio Singapur. No, sada dolazimo do zanimljivog djela. Singapur su tijekom britanske vladavine naseljavali Kinezi što Malezijcima nije bilo najdraže, pa su nakon osamostaljenja od Ujedinjenog Kraljevstva odlučili izbaciti Singapur iz svoje države. To se dogodilo 1965. godine. Obično države ratuju kako bi proširile teritorij, a Malezija je učinila upravo suprotno. Izbacila je dio za koji je smatrala da joj ne treba. Singapur se našao u teškoj situaciji. Država bez prirodnih resursa prepuštena je sama sebi, a radikalna situacija zahtijevala je radikalna rješenja.

Novouspostavljena vlast maksimalno je liberalizirala tržište i malo pomalo Singapur se počeo razvijati. Naravno ništa nije išlo preko noći, a ogroman zamah rastu Singapuru je dala strateška pozicija koja mu je omogućila razvoj luke. Singapur je na papiru demokracija, ali u praksi je riječ o jednostranačkoj vladavini. Od same neovisnosti, pa sve do danas na vlasti je samo jedna stranka People's Action Party (PAP). Postoje neke opozicijske stranke poput Worker's Party (WP) i Progress Singapore Party (PSP), ali na izborima rijetko dobivaju pokoji glas. Vladajuća stranka zna isticati kako će one izborne jedinice koje daju najviše glasova opozicijskim strankama biti zadnje po redu u rješavanju komunalnih problema. Također, dobar dio opozicijskih lidera završio je bankrotom. Ne treba ni napominjati da je riječ o klasičnim namještaljkama.

Čudan grad, zaista. Na kraju treba postaviti pitanje jesu li ekonomski razvoj i bogatstvo važniji od ljudskih prava, medijskih sloboda i demokracije. Singapur je s jedne strane tehnološki brutalno razvijen grad, a s druge nema oporbe, ne smije se prosvjedovati, homoseksualci su ilegalci, niti se smije svirati instrument u javnosti.

Sterilan grad pun para, ali bez duše. Baš ono čemu posljednjih godina stremi čitava zapadna hemisfera. A znamo kako takve priče završe, dovoljno se sjetiti Rimskog carstva ili Inka. Urušavanjem iznutra.