Šokantno otkriće tijela mlade Antonije Bilić zasigurno je potreslo srce svakog roditelja, no i ostalih jer smo činjenično svi mogli biti na njenom mjestu. Čitavih godinu ipo dana, cijela je država bila na nogama podržavajući policiju i tragače koji su navodno davali sve od sebe da se mlada djevojka pronađe, a krivac za njen nestanak kazni. Navodno. Koliko je zapravo moguće vjerovati da se tako opsežnoj istrazi dogodio slučajni gaf da su tijelo koje se nalazilo na pristupačnom mjestu uz cestu zaobišli jer eto, nisu dovoljno dobro gledali? Ovaj slučaj emocionalno je probudio mnoge duše, a ovakav policijski promašaj u iste te, iscrpljene duše, ulio je strah.

Piše: Danijela Demarin

Često zbijamo šale na račun policajaca. Često se u društvu hvalimo kojim smo sve izmišljotinama uspjeli zaobići kaznu za prebrzu vožnju. Često policajce shvaćamo suviše olako ne shvaćajući da su ti ljudi zapravo naši čuvari. Koliko su u tome dobri, to je već druga priča.

Nerijetko se ljudi srednje dobi prisjećaju 80-ih kada su, kako kažu, mogli spavati na klupi u parku bez da budu opljačkani ili pak ostaviti otključan auto bez straha da će ujutro biti opustošen. Što se to uvelike promjenilo da nam je sada tako teško vjerovati da je takvo vrijeme ikada postojalo? Što nas je dovelo do toga da strahujemo od zločinaca na našim ulicama? Je li moguće da se ljudski rod toliko izopačio da bi zatvori bili prenapučeni kada bi svi kriminalci bili pravedno osuđeni? Ili se pak radi o tome da oni koji bi ih trebali dovesti do kazne ne funkcioniraju? Pa, sudeći po dužini zatvorskih kazni, reklo bi se da se isplati počiniti kriminalno djelo jer dok ono stupi na snagu, nerijetko dolazi do zastare i poništenja. I zato se mi smijemo nelogičnostima koje nam servira ova država. I zato u autobusu sjedimo do kriminalaca. Zato ulicom šetamo pored njih. Zato kavu pijemo u kafiću do njih. I zato se pitamo - koliko smo mi zapravo sigurni?

Teško bi bilo nalaziti te pojedince koji su doveli do disfunkcije u policiji jer, nemojmo generalizirati, policajci imaju dužnosti koje vrijedno obavljaju jer da to nije tako, brzo bi bivali otpušteni jer nema tih povlastica koje će izuzetno lošeg radnika sačuvati od nezaposlenosti. Koliko ih detaljno i dosljedno obavljaju, e to je ono što muči sve nas. Nešto u tom sustavu ne funkcionira kako treba jer plava uniforma više ne izaziva poštovanje i zahvalnost već ljutnju. Kolektivno smo ljuti na njih jer nam ne pružaju zaštitu koja nam je potrebna. Nama, našoj djeci, prijateljima i svakom nedužnom biću poput Antonije Bilić.

Bilo bi iracionalno tvrditi da je policija zadužena za uklanjanje svakog izopačenog uma s ulica našega grada jer ipak je danas sve veći broj sociopata koje je teško prepoznati i na vrijeme reagirati. Ipak, mi imamo pravo od njih tražiti da nam pruže maksimalnu sigurnost, da se ne ponove greške poput one u Paravinjinu slučaju, da svaka majka mirno spava ne brinući se da joj se dijete više neće vratiti kući. Imamo pravo i htjeti da se kriminalci kazne, a ne kratkoročno zadrže u takozvanim zatvorima koji zbog udobnosti i napredne tehnologije sve više nalikuju hotelima srednje kategorije.

Zasigurno se svi sjećamo lokalnih zločina koji su uzdrmali grad i trajno poljuljali sigurnost svih nas. Većina onih koji su spomenute zločine počinili danas slobodno hodaju gradom uživajući u svakom trenutku svoje slatke nazaslužene slobode. Prošli se nesretni događaji ne mogu vratiti, no mi možemo djelovati i već danas poraditi na vlastitoj sigurnosti. Kako? Prvenstveno uzornim ponašanjem zbog kojega se nećemo pribojavati policijskih kazni. Dalje, povjerenjem u policiju i suradnjom s istima. Nije ovo pokušaj moralizacije društva već iznošenje potencijalnih rješenja koja bi nas barem djelomično zaštitila. Ne možemo policajce popraviti i natjerati ih da detaljnije pročešljaju svaki pedalj zemlje tijekom potrage za nestalima ili zločincima, no možemo sudjelovati, vršiti pritisak i time doprinijeti što opsežnijoj istrazi. Također, možemo pripaziti na količinu informacija koju dijelimo na društvenim mrežama jer nerijetko baš ti detalji služe kako korisna informacija ili motiv kriminalcima u počinjenju zločina. Uz sve to, možemo dignuti svoje glasove i progovoriti u ime svih onih čija patnja još nije našla utočište zahvaljujući djelomično nesređenoj državi i preblagim kaznama.

Neka se slučaj Antonije Bilić više nikad ne ponovi.