DECENTRALIZIRANI KONCEPT  ZBRINJAVANJA OTPADA U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI

1. Zakonodavni zahtjevi  

Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 01.07.2013. zakoni EU vrijede u potpunosti i u Hrvatskoj. Za gospodarenje otpadom to znači, da pogotovo vrijedi smjernica Europskog parlamenta „2008/98/EG“ , a okvirne smjernice vezane uz komunalni otpad, od 19.11.2008 godine predstavljaju pravnu podlogu i vezuju sve nacionalne odredbe i aktivnosti na području gospodarenja otpadom.

Zakonom o održivom gospodarenju otpadom RH (NN 94/13) i Planom gospodarenja otpadom donesenim u siječnju 2017 izvršena je prilagodba sa smjernicama EU, i stvoreni  uvjeti provođenja Zakona EU.

Od temeljne važnosti za buduće gospodarenje otpadom Hrvatske je potpuno novo shvaćanje gospodarenja otpadom, koje temeljno definira smijernica (članak 1) :

„Ovom smjernicom se utvrđuju prikladne mjere za zaštitu okoliša i čovjekova zdravlja, na način da se smanji ili spriječi nastanak ukupnih štetnih posljedica kod stvaranja i obrade otpada (1),  da se smanji ukupni utjecaj korištenja resursa (2) i poboljša efikasnost korištenja resursa (3).“

Gospodarenje otpada ovdje prelazi iz funkcije „popravka“ u funkciju smanjenja opterećenja (1) i dalje razvijana u aktivno gospodarenje najrazličitijim resursima (2 i 3) uz određenu promjenu svijesti. Ključni pojmovi ovdje su: redukcija i efikasnost korištenja resursa, što postavlja potpuno nove zadatke, koji „stari“ način otklanjanja otpada pretvara u „novi“ način gospodarenja otpadom.

Ovo naravno ima bitne posljedice za sve prioritete i procese gospodarenja otpadom. Rezultat je tzv. „ Hijerarhija otpada u 5 stepenica“ u kojoj su kompaktno i jasno navedeni prioriteti i procesi.

Posebnost kod ove hijerarhijske priorizacije je ta činjenica da prve dvije stepenice ne predstavljaju u nikakvom smislu korake obrade otpada, već se takvi koraci poduzimaju tek na stepenici 3 (Recikliranje). U budućnosti će se gospodarenje otpadom koje odgovara smjernicama morat koncentrirati na procese nastajanja otpada, s jasnim ciljem spriječavanja nastajanja otpada na način da se s njim manji-veći, nastali gubitak resursa može podmiriti. I to sve prema devizi: Otpad, koji uopće ne nastane, ne treba niti obrađivati, a ni otpremati.

Taj cilj postavlja visoke zahtjeve za jasnim  definiranjem  politike gospodarenja otpadom, također zahtjeva i temeljito premišljanje prema dosadašnjim konceptima i potreban je ne samo tehnički već i administrativni i organizacijski Know-How. S obzirom na visoke troškove ovakav koncepcijonalan pristup gospodarenja otadom bi mogao biti zanimljiv zbog visoke razine dobitka i gledan iz mikroekonomske perspektive može biti motivirajući i pomoći pri takvoj novoj orijentaciji na razini EU.

Metodama za izbjegavanje nastanka otpada, kao što je sistem ponovne uporabe npr. kod naknade za ambalažu, „Second Hand“-uporaba, uspjevaju se znatno smanjiti količine nastalog otpada.  

Otpad organskog podrijetla svih oblika je dio na koji bi komunalno uređenje imalo utjecaja i koji ima najveći potencijal i mogućnost sprijećavanja njegovog nastanka te se toj vrsti otpada treba pridati više pažnje. Kroz poticanje kompostiranja i kroz prilično jednostavne okvirne uvjete se mogu znatno smanjiti, pogotvo u ruralnim područjima,te

Tako znatno smanjiti opterećenje na otpadnoj bilanci.

2.Sadašnja situacija gospodarenja otpadom u Dubrovačko-neretvanskoj županiji

2.1 Preged situacije:

Situacija oko politike gospodarenja otpadom u  DNŽ JE vrlo kritična.

Odlagališta ne posjeduju ni podnu zaštitu niti se obrađuju procijedne vode, a nema ni govora o donekle uređenom sustavu deponiranja. Otpad kao što je kućni, ali i građevinski, se bez ikakve obrade ili odvajanja jednostavno „istovari“. S aspekta okoliša to ima pogotovo negativan utjecaj na izgled krajobraza i problematično je za okolna naseljena mjesta. Pored svega toga su i kapaciteti već davno preopterećeni i iscrpljeni. Izuzevši neke manje zahvate kroz godine se zbog neriješene situacije nisu ni započinjale planirane obustave i sanacije.

Zbog ovakve situacije se Županija već godinama trudi na temelju provedenih studija i hrvatske strategije, doći do centralnog riješenja koje vrijedi za čitavu županiju. Prema istraživanju iz 2006.godine je na razini županije potrebno otkloniti ca. 60.000 t/a do 65.000 t/a (rastuća tendencija) otpada. Za godinu 2025. se predviđa količina od do 90.000 t/a otpada kojeg je potrebno ukloniti. Dugoročno se očekuje rast tih

pokazatelja. Međutim više pokušaja za pronalaženje lokacije za centrar za gospodarenje otpadom nisu bili uspješni iz raznoraznih razloga. Pored specifične teritorijalne situacije županije i njene izdužene površine, tu su pogotovo lokacijski aspekti (prije svega hidrogeološki problemi i infrastrukturni problemi) razlog zbog kojeg su dosadašnji pokušaji predlaganja rješenja propali, a tu je i nedostajuća suglasnost pogođenog stanovništva.

Ključni razlog za preispitivanje centraliziranog riješenja je odluka za korištenje mehaničko-biološkog sustava obrade otpada (MBA) sa svim svojim logističnim, infrastrukturalnim i tehnološkim posljedicama, jer takvo rješenje predpostavlja da se ukupni otpad iz kućanstava, bez ikakve prerade, prenosi do centralnog sustava za obradu otpada, kako bi tamo podlegao redoslijedu visoko kompleksnih koraka

obrade koji služe za:  

1. Smanjenje volumena otpada kojeg treba odlagati i tako bi se smanjio i potreban kapacitet, potreban na odlagalištu, za njegovo odlaganje tj produžiti rok korištenja odlagališta;

2. Smanjenje biološke aktivnosti kućnog otpada organskog podrijetla, kako bi se smanjile količine za klimu štetnih plinova koje ispušta odlagalište;

3. Smanjenje na minimum, štetnih tvari koje kroz procurivanje završe u podzemnim vodama, tj. koje bi se trebale obraditi u sustavu za pročišćavanje procurnih voda;

4. Smanjenje količine otpada koji se spaljuje.

Bez obzira na kvalitetu procesa obrade i time povezan stupanj redukcije, na kraju ipak ostaje, bez ikakve sumnje, odlaganje i paljenje otpada. Ali pogotovo odlaganje otpada se prema smjernicama EU prihvaća samo kao „ultima ratio“, kada se iscrpe sve ostale mogućnosti.  

Prema tome se, zbog sadašnje situacije u planiranju od strane županije, postavlja pitanje zašto prvo sav otpad ( kamion pun plastičnih boca) uz visoke troškove treba odvesti do centralne lokacije, kako bi se onda uz visoku razinu troškova tamo smanjio njegov volumen, te nakon toga slijede još troškovno intenzivni koraci obrade, koji zahtjevaju npr. daljnji prijevoz, spaljivanje ili slično kako bi se došlo do konačnog riješenja, a to nije nikako u suglasnosti sa zahtjevnim smjernicama EU direktive. Umjesto da se spriječava uopće ulazak otpada organskog podrijetla u sustav obrade otpada, koji  i ovako predstavlja prvu razinu spriječavanja nastanka otpada, poduzimaju se veliki i kompleksni napori kako bi količina otpada kojeg je potrebno odlagati uopće postala prihvatljiva.

Pri sagledavanju ukupnih troškova za MBA treba uzeti u obzir i sve dodatne troškove. Tako se uz same troškove obrade (varijabilni i fiksni troškovi sustava) dodaju i troškovi za transport, provjeru kvalitete, dodatni troškovi za komercijalizaciju dobivenih goriva, troškovi spaljivanja otpada (troškovi zbrinjavanja) i troškovi za vođenje deponije sa biološkim otpadom u skladu sa zakonom(trideset godina nakon zatvaranja deponije). Pokušaji smanjenja ukupnih troškova kroz komercijalizaciju starog željeza, plastike, papira i drveta iz otpada rijetko uspjevaju ( onečišćenja) kao željeno iz kvalitativnih razloga.

Sustavi MBA su korisni isključivo kada ste u direktnom troškovnom i pravnom natjecanju s postrojenjima za obradu velikih količina otpada, a ne i kada kao u ovom našem slučaju postoji prilika da se od početka koncipira politika gospodarenja otpadom prema najnovijim principima.

Sveukupno začuđuje da je kod odluke za centralni sustav za čitavu županiju na temelju MBA, izostavljeno sagledavanje alternativnih mogućnosti koje su bile predviđene prema prostornom i urbanističkom planu. Pri tome se očito izostavlja prilika povezivanja novih aktivnosti gospodarenja otpadom i rješavanja stare problematike.

Opčenito su se hrvatske  norme šematski prenijele na županiju, iako za to do sada u prošlosti nije bilo razloga. Tako je donesena odluka za centralizirano riješenje iako se moglo i bilo je vidljivo da će zbog posebne izduženosti županije i geografske situacije u odnosu na ostatak Hrvatske neizbježno nastati velika opterećenja za stanovnike  županije i posljedice.

3. Alternativna rješenja

Kako bi se mogla prepoznati i razvijati nova moguća rješenja potrebno je postići prijelom u dosadašnjim razmišljanjima i konceptima i temeljito redefinirati ciljeve politike gospodarenja otpadom na temelju zahtjeva Plana gospodarenja otpadom  RH.

3.1  Decentralizirani koncept

Odustajanje od temeljne odluke za centralno rjiešenje, centra za otpad Lučino Razdolje, za čitavu županiju predstavlja  odlučujuću promjenu paradigme. Već dugo je upitno - s teritorijalnom izduljenosti županije s oko 200 cestovnih kilometara (Vela Luka – Molunat)  i s preglednom cestovnom mrežom - da li je uopće smislena tadašnja hrvatska nacionalna strategija s predloškom za centralna riješenja za  županije u odnosu na Dubrovačko - neretvansku županiju. Ova dvoumica je bitna i pri pogledu na teške probleme pri pronalaženju adekvatne lokacije.

Jedna stvarna alternativa za riješavanje nadolazeće problematike može zaista biti u konstantno decentraliziranom konceptu, koji zbrinjavanja otpada riješava 'na licu mjesta' po cijeloj županiji, a ne opterečuje jedan dio sa svim otpadom. Problemi oko prihvaćanja rješenja izbjegavaju se tako da pojedino opterećenje ostaje u količinskim okvirima koji samo malim dijelom odskaću od uobićajenih. Decentralizacijom zbrinjavanja otpada je između ostalog moguće značajno pojednostaviti i poboljšati logistiku.  Drastičnim smanjenjem kilometara transporta i izostavljanjem pretovarnih stanica može se očekivati znatan pad troškova prijevoza, ali i manje opterečivanje okoliša (buka, opterečenje prometa, klima). Samim time se može očekivati i lakše prihvačanje takvog rješenja na svim razinama.

Takvo decentralizirano rješenje ipak uvjetuje tehnološke mogućnosti potrebne za tehnološke korake obrade manje količine otpada (uvođenjem redukcije sustavom odvajanja i zbog decentralizacije) na učinkovit, povoljan i za okoliš prihvatljiv način. Tu se u posljednih nekoliko godina na tržištu pojavljuju inovativne ponude koje otvaraju potpuno nove perspektive.