U Katoličkoj crkvi Svetog Ante obratio se ženi koja je poslovala ispred ispovjedaonice i koja ga je dulje vremena ignorirala kao da ga nema tu. Nakon što joj se obratio i zamolio ju za hranu, odvela ga je do druge žene koja ga je pažljivo saslušala, otišla do župnika, te se vratila s vrećicom. Novinar je iza ugla vidio kako mu je u nju stavila pola svježeg kruha, kutiju sardine i kuhano jaje.

Iduća je bila crkva Svetog velikomučenika Dimitrija, pravoslavna crkva puna pozlate i kiča. Novinar je strpljivo gledao u ženu koja je prodavala svijeće, no ona ga je ignorirala. Kad joj je rekao da je gladan, odgovorila je „Nemamo mi hranu, ovo je crkva!“ Potom ju je upitao može li se obratiti svećeniku, na što je ona odgovorila kako nikog nema i kako su svi otišli. Iduća postaja bila je Pravoslavna crkva Svete Petke na drugom dijelu grada, ali ni tamo nije bilo bolje. Žena koja je prodavala svijeće bila je nešto ljubaznija i svećenika uistinu nije bilo, ali „siromah“ je ipak ostao gladan. Treća pravoslavna crkva koju je prerušeni novinar posjetio je crkva Svetog Aleksandra Nevskog, gdje ga je neki nepoznati mladić odmah uputio u dobrotvornu kuhinju SPC gdje može dobiti obrok. Iako je tamo zakasnio, djelatnik mu nije dopustio da ode praznih ruku, nego mu je dao grah za ponijeti, ali ga je ljubazno zamolio da mu sutradan svakako vrati posudu.

Novinar „Blica“ nije dobro prošao ni u beogradskoj džamiji Bajrakli. Pola sata je sjedio u dvorištu kad su ga opazila četiri mladića koji su mu polagano objasnili kako oni ne drže hranu i kako mu ne mogu pomoći, te su nesmetano nastavili razgovor i smijeh. Novinar je zaključio kako bi u većini današnjih crkvi i džamija siromah ipak ostao gladan, sudeći po „spremnosti“ ljudi koji bi trebali predstavljati moralnu vertikalu društva da istima pomognu.