Umjetnički voditelj ansambla Antiphonus, Tomislav Fačini, ovako predstavlja program:

„Večerašnji, iberski, program nadahnut je folklorom: s jedne strane, u obliku citata i zaodijevanja narodnog genija u ruho umjetničke glazbe (De Falla i Albéniz), odnosno, s druge strane, u obliku poetike koja se hvata u koštac sa samim genijem narodnog duha i prenosi ga u vlastito umjetničko iskustvo (Lorca i Castelnuovo-Tedesco, Vivancos). Jedino je Vivancos, katalonski skladatelj novog naraštaja, onaj koji živi i sklada u nijansama bijele boje. Njegova obrada katalonske božićne pjesme Pjev ptica čini little reset i predah od intenziteta crvenoga i crnoga kojim se krase ostale skladbe, ali i poezija. („Crveno” i „crno”, ne kao stereotip: jedino se na iberskom poluotoku, kao i u Hrvatskoj, služe izrazom crno vino: viño tinto.) Premda je Lorcin Cante jondo dio naše lektire (Jahač koji nikako da stigne u Cordobu; Balkon koji neka ostane otvoren), a uglazbljenje Romancera iz pera Castelnuova imamo prilike čuti kod nas po prvi put, djela na programu ipak čine koherentnu cjelinu. De Falla je naime inicirao Natjecanje Dubokog pjeva, Concurso de Cante jondo, pokušavajući već 1922. spasiti flamenco od „kafanskog” i turističkog kiča. Kič je ipak i danas temelj izvanandaluzijske percepcije ovog osebujnog stila i izraza, očito izgrađenog (s mnogo prijepora) na temeljima silnih migracija i prožimanja čitavih kontinenata na jednom prostoru. Također, De Falla i istomišljenici smatrali su važnim da riječ napredak u kontekstu nove španjolske umjetnost ne zatre svoje korijene kao neželjenu popudbinu. U tome mu je veliku podršku dao Lorca, životno zainteresiran da bogato nasljeđe pretočeno u umjetnost ne završi na području umjetničke naive ili kiča. Andrés Segovia je, baš kao i Rodrigo, Turina i Ginastera, pružio obol događaju, pa se tako u emigraciji i talijanski Židov Mario Castelnuovo, uz žustar zagovor Segovie, latio uglazbljenja Lorcine poezije za neobičan sastav i potragu za vlastitom vizijom duha flamenca. Emocija dovedena do ekstaze, izraz prije svega i ljepota koja se prvenstveno nalazi u proživljenom sadržaju, teško, međutim, idu ruku pod ruku s umjetničkom glazbom, iz očitih povijesnih i tehničkih razloga. Folklor ili pop-kultura ovdje imaju znatnu prednost, barem na elementarnoj razini. Međutim, vjernost izvornom nadahnuću otvara put prenošenju prvotnog nerva u neke druge vode, ne razvodnjavajući se, nego gradeći začudna zdanja zvuka, slika i doživljaja umjetnika koji su htjeli i znali biti mediji jedne sirove i žestoke kulture u svoj njezinoj tankoćutnosti.”

Od osnutka, 2008. godine, ansambl Antiphonus daje sve od sebe da osvoji i oduševi svoju publiku, na svim hrvatskim festivalima i u brojnim gradovima te u inozemstvu, svojim dovitljivim koncertnim programima, u rasponu od srednjeg vijeka do suvremenih autora. Umjetnički voditelj ansambla je Tomislav Fačini, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je od 2018. do 2023. godine bio pomoćnik intendantice Dubrovačkih ljetnih igara za glazbeni program, a od sezone 2017./2018. je šef-dirigent Zbora HRT-a.

Izniman senzibilitet i ekspresivnost Petrita Çekua (Prizren, 1985.) privlače publiku i kritičare diljem svijeta. U novinama Calgary Herald Çeku je opisan kao „glazbenik koji ne pokazuje nikakvo naprezanje, sa snažnim, usmjerenim zvukom”. Snimio je niz albuma, a njegova snimka svih Bachovih suita za violončelo u transkripciji za gitaru Valtera Dešpalja nominirana je za prestižnu nagradu ICMA.