Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove, kraće rečeno Tijelovo, svoje korijene vuče iz 13. stoljeća i vezana je uz svetu Julijanu. Riječ je o djevojčici rođenoj 1193. godine, nedaleko od belgijskog grada Liègea, koja je kao petogodišnjakinja ostala siroče, pa je svoj dom pronašla u samostanu augustinki. Upravo ondje se kao 14-godišnjakinja i zaredila, a dvije godine kasnije počela je imati viđenja, piše tportal. 

U jednom od njih vidjela je i puni mjesec s tamnom mrljom, no svoja viđenja nije uspjela odgonetnuti ni uz pomoć starijih redovnica. Nekoliko dana kasnije, nakon redovitih molitvi, značenje joj je objasnio glas s neba koji je preko svete Julijane poručio kako Crkvi nedostaje jedno liturgijsko slavlje, svetkovina najvećeg i najsvetijeg Oltarskog sakramenta, kao i da se tog otajstva vjernici spominju samo na Veliki četvrtak, u danu kada su sve misli usmjerene na njegovu patnju i smrt.

O poruci glasa s neba ona je progovorila tek 20 godina kasnije, kada ju je prenijela mjesnom biskupu Robertu de Thoreteu i arhiđakonu Liègea Jamesu Pantaleonu, koji je kasnije postao papa Urban IV.

Do pokretanja sinode o mogućem utemeljenju svetkovine prošlo je dodatnih 16 godina, a na toj sinodi, održanoj 1246., zaključeno je kako se svetkovina ne suprotstavlja nauku Crkve te kako će biti utemeljena kao zahvala svemogućem Bogu jer nam je dao Presveti oltarski sakrament. Za prvo slavlje nove svetkovine, prvotno nazvane Blagdan euharistije, određena je sljedeća godina, no biskup De Thorete nije to doživio.

Prvi put je obilježenau župi sv. Martina u Liègeu. Papa Urban IV, veliki štovatelj nove svetkovine, izdao je u rujnu 1264. bulu Transiturus kojom je odredio da se slavi svake godine u četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva. Njome je želio proširiti svetkovinu na cijelu Crkvu, no brza smrt spriječila ga je u tome. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII širi blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.