Oni koji u Europi mnogo rade slabo su plaćeni! Takav zaključak proizlazi iz nedavno objavljenje statistike Eurostata o tome koliko u prosjeku tjedno rade stanovnici Europske unije. Kada se ti podaci upare s onima o cijeni rada u EU ispada da bogatiji stanovnici starog kontinenta rade manje, a siromašniji više.

Hrvatska je, očekivano, u skupini onih zemalja u kojima stanovnici moraju raditi duže da bi zaradili manje od onih koji žive na zapadu Europe. Primjerice, stanovnik Nizozemske u prosjeku radi 32,2 sata tjedno. Dakle, gotovo dan manje, od onoga što se u Hrvatskoj još uvijek smatra standardom – osam sati, pet dana u tjednu. Poslodavac će za njegov rad po satu, u prosjeku, platiti 43,3 eura.

Hrvati, s druge strane, u prosjeku rade 38,1 sat tjedno, a poslodavci njihov rad po satu plaćaju 14,4 eura. Bolje od nas, za manji broj tjednih sati, zaradit će gotovo svi stanovnici zapadne Europe – Nijemci, Danci, Irci, Francuzi, Belgijanci…Na prvu zvoni da veliki disparitet u radnim satima i visini nadnica moraju biti povezani s produktivnošću. No struka i dobri poznavatelji tržišta rada objašnjavaju da iza nižih nadnica i više rada stoji više čimbenika.

Zvonimir Galić, profesor s Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta u Zagrebu, za Poslovni dnevnik kaže da Hrvati rade više od prosjeka EU, što je 36,1 sat, zbog tri razloga. To su niske plaće, niži stupanj radnih prava te rigidno tržište rada.

“U zemljama u kojima su ljudi niže plaćeni rade prekovremeno, odnosno više, kako bi si malo podigli jadne nadnice. Drugi čimbenik proizlazi iz snage sindikata i kolektivnog pregovaranja, što je civilizacijski standard, a mi smo po njemu na nižem stupnju razvoja. Poznato je da je tamo gdje je zabilježen najniži broj radnih sati, a to je Nizozemska, ravnoteža radnog i privatnog života najbolja. Poznato je i da su tamo sindikati snažni pa su time i radnička prava jaka”, objašnjava Galić. Posljednji, ali vrlo važan čimbenik, je rigidno tržište rada.

"Kod nas su, primjerice, gotovo u potpunosti zanemareni nestandardni oblici rada, poput rada na pola radnog vremena, ili trećinu radnog vremena. U Nizozemskoj je, s druge strane, potpuno drugačije. Tamo mnogo više ljudi radi u nestandardnim oblicima rada jer im tako, zbog određene životne situacije, više odgovara”, ističe Galić.

Alen Mrvac s portala MojPosao, za fenomen niskih plaća uz duže radne sate također navodi više faktora. No kao prvi izdvaja nisku produktivnost. “Produktivnost u manje razvijenim zemljama često je niža zbog manje razvijene tehnologije, lošije infrastrukture i manje efikasnih radnih procesa. To znači da radnici moraju raditi dulje sate kako bi proizveli istu količinu proizvoda ili usluga kao radnici u razvijenijim zemljama”, kaže Mrvac.

Povećanje plaće, smatra stručnjak za psihologiju rada, to se neće promijeniti. “Privlačenje i zadržavanje zaposlenika ovisi o motiviranost da uopće dođu raditi u određenu kompaniju, ili u javni sektor. Mora postojati motiviranje koje će potaknuti učinkovitost, a onda i jasna politika kako zadržati ljude. Povećanjem plaće u javnom sektoru riješio se samo dio problema jer plaća službenika i dalje ne ovisi o zalaganju i učinkovitost već samo o koeficijentu”, ističe Galić.

Dok dobar dio domaće privrede smišlja kako motivirati radnike da budu produktivniji zapad zna da odgovor leži u zadovoljnom radniku. Takvom je pak radniku iznimno bitna ravnoteža privatnog i poslovnog života, a ona se najefikasnije uspostavlja kraćim radnim tjednom. Dugoročna europska statistika pokazuje da je to nezaobilazan trend jer broj prosječnih tjednih radnih sati kontinuirano pada posljednjih 10 godina – s 37 na 36,1 sat.

Mrvac i Galić stoga su uvjereni da je skraćivanje radnog tjedna neizbježno. “Više ne ‘živimo kako bismo radili’, već radimo kako bismo si mogli priuštiti život kakav želimo živjeti. To uključuje fleksibilnost u radu, istinski balans radnog i privatnog i što više slobodnog vremena. Nadalje, kraći radni tjedan može povećati produktivnost jer odmorniji radnici mogu raditi učinkovitije i kreativnije. Pored toga, manji broj odrađenih radnih sati može smanjiti stres i poboljšati mentalno zdravlje radnika, što opet pozitivno utječe na produktivnost, fluktuaciju i apsentizam u tvrtkama”, ističe Mrvac.