Bartulica je u četvrtak kazao da će tražiti uvrštavanje četiri točke u koalicijski sporazum HDZ-a i DP-a kojima će uvjetovati svoju podršku – zaustavljanje tzv. ideološke kolonizacije, otvaranje konzularnih ureda za iseljenike, istragu o pandemiji i osnivanje Muzeja žrtava komunizma.

Bartuličina četvrta točka, osnivanje muzeja žrtava komunizma u Zagrebu, doima se neobičnim uvjetom za podršku vladi. Muzeji i memorijalni centri posvećeni žrtvama komunističkih režima postoje diljem istočne Europe, a prije dvije godine u Washingtonu na Capitol Hillu otvoren je Muzej žrtava komunizma, prvi takav i u SAD-u.

Bartuličin zahtjev povjesničar Hrvoje Klasić smatra tipičnim primjerom odnosa prema prošlosti kao prema samoposluzi.

“On ne zahtjeva raščišćavanje i suočavanje s cjelokupnom prošlošću, nego samo s onom koja je njemu ideološki strana. Komunisti i partizani doista su počinili zločine i ne vidim nikakav problem da se na temelju znanstvenih istraživanja organizira i muzej komunističkih zločina”, kazao je za N1. 

Međutim, Klasić podsjeća da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja, s obzirom na svoju mračnu prošlost, nema muzej holokausta.

“Pritom su u drugim zemljama holokaust uglavnom provodili nacistički okupatori, dok je u Hrvatskoj najveći dio stradalih Židova stradao od ustaškog režima. Jedan muzej holokausta i genocida nad Srbima i Romima bi doista trebao postojati. Dakle – da, muzej žrtava komunizma trebao bi postojati, ali volio bih da gospodina Bartulicu pitaju slaže li se da onda bude i muzej žrtava ustaškog režima”, napominje Klasić.

Kaže kako mu je još zanimljivije zašto Bartulica nije predložio osnivanje nacionalnog muzeja Domovinskog rata.

“Očito mu manje znači Domovinski rat, nego što mu znači obračun s komunizmom. Sve je to demokratski i opravdano, ali ako krenemo otvarati muzeje samo jednih žrtava, a ne odnositi se na jednak način prema svim žrtvama, to onda pokazuje da se ne radi ni o kakvom suočavanju s prošlošću, nego ideološki motiviranom činu”, dodao je.

Klasić pritom podsjeća kako se ovih dana nije obilježavao Dan oslobođenja Zagreba (8. svibnja) i kraj Drugog svjetskog rata.

“Nema naroda i države u Europi koja se može ponositi i pohvaliti s tako masovnim organiziranim i efikasnim antifašističkim pokretom otpora kakav je bio u Hrvatskoj, odnosno u bivšoj Jugoslaviji. I nema glavnog grada u Europi čiji su građani u tolikom broju sudjelovali u antifašističkom pokretu, kao što je Zagreb. Svaki šesti stanovnik Zagreba, njih otprilike 50 tisuća, na ovaj ili onaj način je sudjelovalo u pokretu otpora. A otprilike 20 tisuća ih je ubijeno ili poginulo. Sramota je da u Zagrebu nemamo muzej antifašizma i pokreta otpora. Valjalo bi također pitati gospodina Bartulicu slaže li se s time ili smatra da Zagreb 1945. nije bio oslobođen nego okupiran”, kazao je Klasić.

U simboličkom smislu i na tragu sličnih muzeja u Europi poput Muzeja sjećanja na žrtve komunizma u Sigetu u Rumunjskoj ili Međunarodnog memorijalnog muzeja žrtava komunizma u Tallinnu u Estoniji (koji će biti otvoren 2026. godine) smještenih u nekadašnjim zatvorima, bivša kaznionica na Golom otoku bila bi možda najprimjerenije mjesto za takav muzej i u Hrvatskoj. No, Klasić napominje kako bi u tom slučaju problem bila činjenica da su na Golom otoku većinom stradavali sami komunisti.

“Ne znam gdje bi se gradio takav muzej, ali volio bih da barem jedan pano u tom muzeju bude posvećen čovjeku koji je u vrijeme zločina na Bleiburgu, uhićenja Stepinca i u svim najvećim poslijeratnim zločinima upravo napredovao u vojnoj i partijskoj hijerarhiji, a to je Franjo Tuđman. Nadam se da će i za njega kao nekadašnjeg partizana, komunista i generala JNA, koji ni iz Komunističke partije ni iz JNA nije izašao sam, tamo biti mjesta”, zaključio je Klasić.