Inzulinska rezistencija smatra se jednom od najvećih prijetnji općem zdravlju u 21. stoljeću, jer to je stanje ključni faktor za razvoj dijabetesa tipa 2, a povezano je i s debljinom, kardiovaskularnim bolestima, bolešću masne jetre, s neplodnošću, neurodegenerativnim bolestima... Iako se o njoj baš i ne govori puno, zapravo je vrlo česta - prema američkim podacima, pogađa čak 40 posto osoba u dobi između 18 i 44 godine. Za Hrvatsku podaci ne postoje, no prema CroDiabu, Nacionalnom registru osoba sa šećernom bolešću, u našoj je zemlji 2022. godine bilo 388.213 osoba s dijabetesom. Budući da se procjenjuje kako samo oko 60 posto oboljelih ima postavljenu dijagnozu, proizlazi da šećernu bolest u Hrvatskoj ima oko 500.000 ljudi. To je više nego dobar razlog da se inzulinsku rezistenciju, koja se smatra predvorjem predijabetesa i dijabetesa, shvati ozbiljno, da je se pokuša spriječiti, odnosno što ranije prepoznati, zaustaviti i po mogućnosti joj obrnuti tijek, jer to je moguće.

- Inzulinska rezistencija je poremećaj metabolizma ugljikohidrata koji u osnovi obilježava neodgovarajući odgovor na periferno djelovanje inzulina. Nije još po sve jasno zbog čega do nje dolazi, no rezultat je međudjelovanja genetskih čimbenika i čimbenika iz okoliša, od kojih se glavnina odnosi na prekomjeran unos kalorija, osobito ugljikohidrata i rafiniranih namirnica. To na staničnoj razini u mišićima i jetri dovodi do poremećaja signalnih puteva aktivacije inzulinskih receptora, odnosno stanice "ne odgovaraju" na inzulin - kaže dr. Perić. Zbog toga inzulin ne može regulirati razine glukoze, odnosno ne može je ukloniti iz krvi. Na takvu situaciju gušterača odgovara većom proizvodnjom inzulina, piše Jutarnji. 

Inzulinska rezistencija manifestira se na šarolik način, kaže dr. Perić.

- Među njenim vodećim kliničkim znakovima svakako je pad razine šećera u krvi nakon obroka koje se prepoznaju po povremenom kratkotrajnom, ali nelagodnom lupanju srca uz popratni osjećaj slabosti, preznojavanje te pojačanu želju za slatkim. Daljnji klinički tijek obilježen je različitim intenzitetom debljanja. Pod posebnim su rizikom osobe čija prehrana obiluje ugljikohidratima, kalorijski je obilna i rafinirana, uz to se nedovoljno kreću. Kod mlađih žena nerijetko je prisutan poremećaj ravnoteže spolnih hormona, najčešće kao sindrom policističnih jajnika uz posljedične probleme s plodnošću. Od ostalih popratnih simptoma znaju se javiti kronični nedostatak energije i osjećaj umora, povećanje masnih naslaga u predjelu trbuha (visceralna pretilost), bezvoljnost, zaboravljivost, sniženo raspoloženje te ponekad oticanje ruku, nogu, lica i trbuha.

MOŽE SE ZAUSTAVITI

Kod osoba čijih se više članova obitelji liječi zbog šećerne bolesti definitivno je prisutna i genetska predispozicija za razvoj inzulinske rezistencije. Pod posebnim su rizikom - naglašava dr. Perić - osobe čija prehrana obiluje ugljikohidratima, kalorijski je obilna i rafinirana, uz to se nedovoljno kreću i općenito žive sjedilačkim životnim stilom.

Inzulinska rezistencija dovodi se u vezu s više zdravstvenih stanja i bolesti, među njima i sa sindromom policističnih jajnika.

- Sindrom policističnih jajnika u osnovi je metabolički poremećaj. Učinak prekomjerne koncentracije inzulina na jajnike poznat je, iako ne i dovoljno razjašnjen. U takvoj situaciji dolazi do poremećaja ravnoteže u stvaranju i lučenju steroidnih hormona, među koje ubrajamo i tzv. muške spolne hormone, odnosno androgene. Klinička manifestacija obuhvaća pojavu akni, pojačano opadanje kose i pojačanu dlakavost. Dalje se javljaju poremećaji regulacije menstrualnih ciklusa, nerijetko uz izraženije menstrualno krvarenje i bolne menstruacije, a sve to, osim sklonosti debljanju, dovodi i do neplodnosti.

- Promjena načina života glavni je preduvjet zadovoljavajuće kontrole inzulinske rezistencije, bez obzira na to u kojoj njenoj fazi počne liječenje. S prehrambene strane, nužni su koraci reduciranje unosa ugljikohidrata, izbjegavanje rafiniranih ugljikohidrata i prehrambenih sastojaka s visokim glikemijskim indeksom. Svakako je nužna redovita aerobna, povremeno i anaerobna tjelovježba, čime na prirodan način poboljšavamo inzulinsku osjetljivost. Od lijekova najčešće se primjenjuju metformini, a zadnjih nekoliko godina u svrhu bolje kontrole tjelesne težine sve su zastupljeniji i lijekovi iz skupine GLP-1 agonista - piše Jutarnji.