Napad je probudio Dubrovčane točno u 6:00 sati kad je više od 13 tisuća pripadnika jugoslavenske vojske, uz pomoć rezervista iz Srbije i Crne Gore, napalo područje Dubrovnika i jug Hrvatske s kopna, mora i iz zraka. Među agresorskim snagama bili su pripadnici užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa i pripadnici 9. vojno-pomorskog sektora Boka uz jaku potporu zrakoplovstva, naoružani s više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera.

Tog prvog dana Grad je ostao bez vode i struje, a kako bi postigao dodatnu blokadu dubrovačkog područja, agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, čime su prekinute telefonske i oštećene radijske veze. Prve granate na Grad su ispaljene iz topova JNA i od strane rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja, a pale su na uže dubrovačko područje, Mokošicu, Bosanku i Srđ. 

Napadu puno brojnijoj i vrlo dobro naoružanoj sili suprostavilo se oko 750 slabo naoružanih branitelja, dragovoljaca i policije. 

Dubrovnik je naredna tri mjeseca prolazio kroz pakao i ratne strahote, premda je situacija brojne građane zatekla u nevjerici. 'Neće valjda napasti Dubrovnik', sjetit će se Dubrovčani, no pripadnici JNA te srpski i crnogorski dragovoljci pokazali su na današnji dan prije 33 godina kako im ništa nije sveto. Međutim, ogromna materijalna šteta koja je nastala u biseru UNESCO-a nije ništa prema izgubljenim i uništenim životima koje je rat ostavio iza sebe. 

U prvom tjednu listopada poginulo je 27, a ranjeno sto dubrovačkih branitelja i civila. Iako se 6. prosinca 1991. godine simbolički uzima kao datum najvećeg napada na Dubrovnik, brojni Dubrovčani i branitelji Dubrovnika slažu se kako su najžešći napadi zabilježeni u studenom 1991. godine. 

Tijekom srpsko-crnogorske agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a više od 33 tisuće ljudi je prognano i izbjeglo.