'

SPOMEN SOBA KAO SVJEDOK RATNOG VREMENA 'Moj sin je stradao tri dana prije povratka doma, neka se srame oni koji su nam ovo učinili!'

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Muzej Domovinskog rata Dubrovnik, Ivona Butjer Mratinović
Od njenog otvaranja, spomen sobu je posjetilo preko 60 tisuća posjetitelja. Dubrovački dnevnik je, uz obljetnicu početka napada na Dubrovnik, obišao spomen sobu, prelistao knjigu utisaka i razgovarao s Mirom Majstorović koja je izgubila svog sina Đanija 

„Rat je poguba ljucke naravi“, napisao je veliki Marin Držić. A ni gotovo 500 godina nakon njegovih riječi, te 1991. godine, nije se zaista shvatilo njihovo značenje. Ono što se tada dogodilo Dubrovniku, bila je poguba ljucke naravi. Jer kako drugačije nazvati oduzimanje nečijeg života? Kako drugačije nazvati to kad roditelj izgubi svoje dijete, kad dijete izgubi svog roditelja, kad netko izgubi svoju ljubav, prijatelja?

Kako nazvati kad netko izgubi svoju mladost, svoje ciljeve, snove, svakodnevicu, bezbrižnost, svoje djetinjstvo, svoju kuću u kojoj je odrastao, u kojoj je zasnovao obitelj, stvorio uspomene?

Kako drugačije nazvati gradske izloge u plamenu, gusti dim nad zidinama, očaj i tugu, taj prodorni zvuk opće opasnosti nakon koje slijedi još zlokobniji, onaj koji su proizvodile granate, tugu i očaj, suze i jecaje, kako drugačije nazvati patnju jednog Grada?

Danas su te riječi Marina Držića prvo što ćete vidjeti kada uđete u spomen sobu stradalim braniteljima Dubrovnika, koje stoje ispisane na zidu, točno iznad knjige utisaka gdje mnogi koji su njome prošli ispisuju svoje poruke ljubavi, mira i pijeteta, svega onoga što je vjerojatno najplemenitije 'od ljucke naravi'. Ono što je suprotno ratu.

PORUKE IZ KNJIGE UTISAKA

Te poruke pristižu od posjetitelja iz cijelog svijeta i mogle bi se sažeti u jednu univerzalnu poruku – da rata više nikad i nigdje ne bude.

„Nevjerojatna je to žrtva heroja koji su se borili za mir, ljudskost i slobodu, i prava djece da žive sretnim životima“, „Neka mir uvijek bude u lijepoj Hrvatskoj“, „Nikad se više ne bi smjelo ponoviti“, „Neka počivaju u miru hrabri vojnici koji su dali svoje živote za slobodu“, „Neka mir ostane zauvijek“, „Neka mir na Balkanu bude ostavština svih onih koji su izgubili svoje živote“, „Neka vas Bog čuva zauvijek, neka mir zavazda živi u vašem lijepom Gradu“, „Neka mladi dobrovoljci počivaju u miru“, „Hrabrost mladih vojnika i gubitak njihovih obitelji nikad ne smije biti zaboravljen u ovom komadu raja u kojem uživamo danas“, „Hvala vam što ste branili našu demokraciju od agresora“, „Tako hrabro, hvala vam“…

Ivona Butjer Mratinović

Poruke su to koje su ostavljene na stotinama stranica knjige, a pišu ih turisti iz europske Irske, Španjolske, Poljske ili Francuske, iz daleke Kanade, Meksika, Kolumbije ili SAD-a, iz Novog Zelanda i Australije, iz Južnoafričke Republike… Iz cijeloga svijeta. I u njima se kontaktno ponavljaju dvije riječi. One dvije zbog kojih su ta lica iz sobe poginulih branitelja dali svoje živote. Ljubav i mir.

A, onda, tu su univerzalne poruke ljubavi i mira, ali i upozorenja na današnje patnje naroda u Ukrajini i Gazi. Turisti pišu kako rata više nikad nigdje ne bi smjelo biti, kao ni različitih 'putina', 'hitlera', 'staljina', 'trumpova', 'madura'… Hoće reći, politika u čije se ime ratovi znaju voditi.

'MOJ SIN JE TADA IMAO 23 GODINE…'

Knjiga utisaka prva je i posljednja stanica u sobi u kojoj se na zidovima nalaze brojna mlada lica. Sva ta lica koja su danas trebala živjeti, zabavljati se, putovati, uživati u teško stečenoj slobodi, podizati djecu i unučad. No, njihova je mladost naglo prekinuta.

Jedno od tih lica je i Đani Majstorović, mladi Dubrovčanin koji je poginuo na bojištu na šibenskom području. Njegova majka Mira Majstorović, potpredsjednica Udruge roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Dubrovnika, i danas teško govori o tom bolnom događaju.

Ivona Butjer Mratinović

„Poginuo je tri dana prije nego što je trebao doći doma s redovnog služenja vojnog roka. Bio je na straži, s neposredne blizine ga je pogodio snajper. Bilo je to 9. siječnja 1994. godine, moj je sin tada imao 23 godine“, govori tiho i kroz suze.

Spomen soba joj je danas svojevrsna utjeha. Kaže kako nema dana da tu ne dođe jer kako pasat Gradom, a ne ući u spomen sobu?

Vidi to kao jedan hvalevrijedan projekt, dodavši kako je posjetila brojne spomen sobe diljem Hrvatske i kako je ova u Dubrovniku možda i najljepše izvedena. Napominje i odličnu suradnju koju udruga ima s Gradom Dubrovnikom te Muzejom Domovinskog rata Dubrovnik. Ipak, žali jer u sobi nisu svi pali dubrovački branitelji.

„Postoje roditelji branitelja koji su smrtno stradali i koji su ostvarivali svoja prava, što je također dokaz o njihovom statusu. Međutim, nema ih u spomen sobi. Puno smo radili na tom pitanju kao Udruga, održavali smo sastanke, slali smo dopise i uložili smo svoja nastojanja da se to pitanje riješi. Međutim, u Ministarstvu su nam kazali kako ih nema na popisu“, kaže nam Majstorović dodavši kako vjeruje da će se ova nepravda u budućnosti ispraviti.

Ipak, sretna je što je soba uređena, što svjedoči istinu o jednom teškom, ali za Dubrovnik važnom vremenu i što turisti imaju priliku upoznati i taj dio naše povijesti. „A oni koji su nam ovo učinili, neka se srame“, poručila je Majstorović.

PREKO 60 TISUĆA POSJETITELJA

Spomen soba otvorena je 12. travnja, a do kraja kolovoza razgledalo je 57 605 posjetitelja. Do sredine rujna, taj je broj premašio brojku od 60 tisuća posjetitelja. U prijevodu, u niti pola godine u nju je ušao 'jedan i po Dubrovnik'.

„Pored iznimnog dizajna, obnovljena Spomen soba poginulim dubrovačkim braniteljima sadrži podatke i prezentira građu važnu za razumijevanje Domovinskog rata na ovom području, te uz primjenu novih tehnologija omogućuje se individualna edukacija posjetitelja te stalna nadopuna, izmjena i obogaćivanje sadržaja Spomen sobe u skladu s novim spoznajama nastalim daljnjim proučavanjem naše novije povijesti.

Novoprojektirani kontemplativni prostor, prema dizajnu interijera autorice Nikoline Jelavić Mitrović, primjeren žrtvi koju su dali branitelji, podijeljen je u tri cjeline“, objašnjava ravnateljica Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik Varina Jurica Turk.

Tako središnja cjelina prikazuje 160 poginulih dubrovačkih branitelja, a njihove fotografije s osobnim podacima temeljenim na knjizi 'Vječni kao domovina' aplicirane su na podlozi od drva česvine i stakla te su izložene na brončanim stjenkama. Svjetiljka koja podsjeća na svjetlost svijeće gori za svakog poginulog branitelja. Uvodni dio Spomen sobe donosi informacije o počecima i tijeku Domovinskog rata na dubrovačkom području, dok se u središtu prostorije nalazi podna karta povijesne jezgre Dubrovnika s označenim agresorskim pogodcima uz sjećanje na stradale branitelje, bazirano na građi Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.

Treća cjelina opremljena je interaktivnim LED display -ima koji omogućuju razumijevanje Domovinskog rata na ovom području i sadrže pet tematskih cjelina: Poginuli branitelji na dubrovačkom području, tijek Domovinskog rata, ratne postrojbe, razaranje i obnova te foto i video dokumentacija.

„U Spomen sobu je uvršten i popis poginulih hrvatskih branitelja iz drugih dijelova Hrvatske koji su svoje živote položili za obranu i oslobađanje dubrovačkog područja. Popis sadrži imena i prezimena poginulih hrvatskih branitelja koji su popisani prema djelatnosti i postrojbama Hrvatske vojske, temeljem dokumentacije Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik. Spomen sobu postavio je Grad Dubrovnik u znak trajnog poštovanja i zahvalnosti dubrovačkim braniteljima, kao i svim hrvatskim braniteljima koji su nesebično dali svoj život braneći i oslobađajući jug Hrvatske, najzaslužnijima što je Dubrovnik ostao i bit će zauvijek – Grad Slobode“, govori Jurica Turk.

Gradonačelnik Mato Franković na otvorenju spomen sobe objasnio je zašto je njeno uređenje i otvaranje bilo važno.

„Muzeji su često promatrani kao ključni čuvari identiteta, ogled su jedne zajednice, njenih tradicijskih vrednota, dosega, ali i njenih trauma. Neprekinuta su poveznica s našom prošlošću. Imaju presudnu ulogu u interpretaciji povijesti i promicanju istine, u ovom slučaju istine o Domovinskom ratu i ulozi dubrovačkih branitelja u obrani Grada i očuvanju Slobode. Neki od njih, nažalost, ostali su zauvijek mladi. Zaustavljena, prekinuta, ali nikada zaboravljena dubrovačka mladost. Žrtva koja je neizbrisivo upisana u povijest Dubrovnika i samostalne, neovisne i suverene Republike Hrvatske. U novouređenoj spomen sobi, njihova imena i lica svim posjetiteljima pričaju priču o generaciji ponosnih, odvažnih i neustrašivih ljudi koji su, bez oružja ili ratnog iskustva, spremno stali braniti svoje domove i naše pravo na slobodu. Uvijek se rado prisjetim snažnih riječi zapovjednika obrane Grada, general bojnika Nojka Marinovića, koji je rekao – pamćenje je alat, a mržnja je golemi teret. Zato neka nam ova Spomen soba služi kao poticaj za pamćenje. I podsjetnik na to da je sloboda uvijek vrijedna žrtve“, kazao je Franković tom prilikom.

Ponekad, kad se u kuloarima razgovara o izazovima s kojima se danas susreće naše društvo, ali i država, netko će postaviti pitanje – za što su se ti mladi ljudi borili?. No, odgovor je jednostavan. Borili su se za svoje djevojke, žene, majke, očeve, za svoje none. Borili su se, i izborili, da Dubrovnik ne doživi tešku vukovarsku sudbinu. Borili su se za svoj Grad i ono njegovo slobodarsko 'Libertas' koje je uklesano u kamenu i koje se vijori na njegovim bandjerama. Bio je to zalog prema njihovim precima koji su vazda baštinili slobodu, a naše je nasljeđe koje valja cijeniti i čuvati.

Popularni Članci