'

PRIČA O HRABROSTI DUBROVAČKE VOJNE POLICIJE Spašavali su utopljenike s Aurore, sudjelovali u Oluji i Maslenici i oslobađali Župu i Konavle

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: , Dino Avdić
O ovoj postrojbi se ne govori često i o njoj se relativno malo zna, no njeni zapovjednici za Dubrovački dnevnik su otvorili dušu i prisjetili se tih teških, ali ponosnih dana

Dubrovačka 3. satnija 72. bojne Vojne policije jedna je od postrojbi koje mediji najmanje spominju i o kojoj se relativno malo zna. Iako su djelovali u neprijateljskom okruženju kao i cijeli Dubrovnik te samim tim bili prva linija obrane, sretna okolnost za postrojbu je činjenica da nitko od njih nije poginuo. Istina, ranjenih je bilo, ali ne i poginulih. Prvi zapovjednik bio je Srećko Musić.

-U najtežim danima za  Dubrovnik u krugu našeg djelovanja nije počinjen niti jedan ratni zločin nad civilnim stanovništvom niti nad zarobljenim neprijateljskim vojnicima. Povijesna je činjenica kako nikad nismo prekoračili svoje ovlasti i premda smo bili u okruženju na prvoj crti bojišnice, nikad niti jedan vojni policajac nije prekoračio ovlaštenja nego je postupao prema Kodeksu Vojne policije! Iskazali smo poštovanje onom prema kome djelujemo te prema zakonu i ovlastima. Kao zapovjedniku mi je bilo najteže poslati nekog pripadnika VP da intervenira, a ne znaš kako će proći akcija i hoće li se živ vratiti. Nerijetko sam s njima išao na intervencije i upravo tad sam bio najmirniji! – s ponosom se prisjeća Musić.

POMAGALI KAD JE GORIO GRAD I KAD SU KOD LIBERTASA POGINULI VATROGASCI

I bivši je zapovjednik voda Miroslav Carević ponosan na domoljublje koje je postrojbu od početka krasilo.

- Ponosili smo se doprinosom obrani grada, a u danima kad nismo znali s koje strane može pasti granata osobno je najteže bilo intervenirati kad branitelj dođe isfrustriran s položaja te zapadne u obiteljske probleme pred djecom i ženom. Pri intervenciji moraš biti i psiholog i policajac, spriječiti ozljede i da nastrada obitelj ili bilo tko, gledaš reagirati kao da je tvoj najbliži, da “bude i vuk sit i ovce na broju“ – kazao je.  

U najdubljem su mu sjećanju događaji tijekom najžešćih granatiranja 1991. i 1992. godine te u završnim borbama.

-U pamćenje se urezao i 6. prosinca kad smo bili stand by u rezervi da pokrijemo položaje ako dođe “stani-pani“ i spuštanja neprijatelja sa Srđa: reagirali smo kad su kod Libertasa stradali vatrogasci, pomagali kad je gorilo u povijesnoj jezgri. Često sam pomislio kako bih radije bio na Sustjepanu ili Belvedereu nego intervenirao kao policajac. Ipak, svoj smo posao radili maksimalno profesionalno, a sa zapovjednikom Musićem smo izrasli u respektabilnu postrojbu. Ostao sam u djelatnom sastavu postrojbe do 2005. godine. Svi smo u sebi nosili PTSP, ali nismo o tome pričali nego uz sve obveze išli dalje. Tek s izlaskom iz službe i opuštanjem osjetili smo teškoće za koje bismo, da smo ih ranije spomenuli, automatski išli na bolovanje – izjavio je Carević.

SPASILI VOJNIKA JNA DOK JE NJEGOVA VOJSKA PUCALA PO NJEMU

Naši sugovornici ističu kako je malo poznato da je jedan vod dubrovačke Vojne policije kao prateći vod 4. gardijske brigade sudjelovao u više akcija na bojišnicama širom Hrvatske. Prošli su sve akcije od Maslenice, planine Šator i Dinaru, Livanjsko polje, akcije Ljeto i Oluja uz ulazak u Knin, dok je zadnja akcija bila “Južni potez“ i ulazak u Mrkonjić grad. Ti mladići, među kojima Tonći Lapačina, Maro Franić, Pero Vianeli, Zoran Milić i još neki, svoje su sudjelovanje smatrali obvezom i čašću. Rijetko se spominje i da su u akciji oslobođenja Župe na to područje prvi ušli Druga bojna 163. brigade HV i naša Vojna policija te Specijalna policija iz Rijeke te naši “Grofovi“, dok su gardijske brigade došle tek potom.

Tog lipnja su intervenirali i nakon incidenta s bombom u lapadskom kafiću “Japan“ kad je na oproštajnoj zabavi “specijalaca“ iz Rijeke poginuo pripadnik HV-a Pero Koštro. Istog mjeseca su spasili i ročnika JNA nakon što je njegova vojska pucala po njemu dok je preplivavao iz smjera Cavtata u Župu. Pripadnici Vojne policije su ga dočekali i prebacili u hotel Sumratin, gdje je tad bilo njihovo sjedište te su obavijestili roditelje vojnika. Po mladića je žurno iz Posavine došao njegov otac. U arhivu 72. bojne Vojne policije zabilježeno je da je aktiviranjem Južnog bojišta težište akcija postrojbi 3. satnije VP bio angažman u zadaćama u zaleđa Dubrovnika te završnim operacijama Južnog bojišta i oslobađanja Cavtata.

SPAŠAVANJE UNESREĆENIH S AURORE

-Od kolega iz MUP-a imali smo značajnu potporu načelnika Đura Korde i šefa Krim-policije Zdenka Raiča te Petra Luburića i Iva Valjala. Iz pravosuđa su nam suport bili Pero Miloglav i Mišo Levanat. Sjećam se dramatičnog i opasnog spašavanja putnika s broda Aurora. Vojna policija je i inače uvijek bila u luci kod uplovljavanja ili isplovljavanja brodova. Kod te havarije je nekoliko veoma pribranih vojnih policajaca hitro pobacalo opasače i oružje na obali te doplivalo do nesretnih putnika. Pružili su im pomoć i spriječili mnogo veću tragediju. Bila je to nezaboravna intervencija s pripadnicima Odreda naoružanih brodova, a zabilježeno je da su unesrećene putnike iz mora izravno spašavali vojni policajci Andrija Jarak, Miro Carević, Zlatko Kralj, Andro Rudenjak, Luko Rilović, Robert Vujović i još neki. Pomagali su nam i lučki radnici, pripadnici Granične policije i Carine te smo uspjeli spasiti i na obalu izvući 32 putnika. Međutim, deset putnika, među kojima je bilo  i djece, nažalost nismo uspjeli spasiti- dodaje Musić,

Posljednji zapovjednik dubrovačke satnije VP Zlatko Kralj, dva desetljeća nakon demobilizacije govori kako je pri ustrojavanju iznimno važan bio entuzijazam ljudi koji su branili svoj dom i sami izrađivali dijelove opreme te prilagođavali vozila za svoj rad.

-Osnovani smo u opkoljenom gradu i stvorili smo logistiku koja nas je opskrbljivala. Bio sam zapovjednik do 2005., a uvijek mi je najteže bilo poslati nekog na zadatak s kojeg ne znaš hoće li se živ vratiti i hoće li trebati otići  doma obitelji kojoj treba reći da su izgubili svog člana. Sjećam se da sam bio u luci kod havarije Aurore. Nadam se kako se rat nikad više neće ponoviti, ali kad bi se dogodilo, sve bih ponovio na isti način s istim ljudima iz postrojbe ako se domovina nađe u opasnosti. Jer, svi smo mi utkali sebe u tu postrojbu – zaključuje Kralj.

Ahmet Kalajdžić

Popularni Članci