Obitelj Hajdari uz kuglicu sladoleda poslužuje i osmijeh: „Atmosferu sigurno podigne i cukar iz ‘slaje’ koju pojedemo!“
Tek nekoliko koraka nakon ulaska na Stradun, s desne strane, već godinama je smještena Sladoledarna Dubrovnik. Mjesto je to koje privlači lokalce, ali i strance, koji strpljivo čekaju red kako bi izabrali jedan od mnogobrojnih okusa u ponudi, ali i popričali, nasmijali se i stvorili trajnu uspomenu na gostoprimstvo koje su doživjeli u Dubrovniku.
Ni naš posjet Sladoledarni nije prošao drugačije. Zaobišli smo red (začuđujuće, bez gunđanja iz već gusto formirane gusjenice) kako bismo došli do osobe koja će nam malo više ispričati o Sladoledarni, a nitko nas od zaposlenika nije za to prekorio, već su nas samo pitali što trebamo, sluteći da se nismo samo došli osladiti. Iz pozadine Sladoledarne potom je izašao Senad i skoro odmah nam počeo otkrivati cijelu priču koja se krije iza ovog posla koji je u obitelji generacijama.
„Počelo je još 1968. godine, time što su djed i njegova braća došli u Dubrovnik. Našli su prostor u Getaldićevoj ulici, otvorili prvu slastičarnu na ovom dijelu. Otad je krenula priča sa sladoledima, a nastavila se na istom mjestu sve do 1995. godine. Potom smo preselili u Cavtat do 2005. godine, a onda smo se vratili u Grad, na lokaciju gdje smo sad. Otvorili smo prije Svetog Vlaha 2006. godine“, priča Senad.
Bliži se tako, mic po mic, čak 20 godina da su na Stradunu. To je poseban uspjeh kad promislimo na sve ono što se kroz godine zatvorilo, posebno unutar zidina.
„Tu igra ulogu obiteljski faktor. Nas je troje braće koji smo u poslu trenutno, imamo i dva rođaka koji pomažu. Imaš tu bazu koja je jako vrijedna“, priča Senad.
A kad sve skladno funkcionira, ne želiš puno mijenjati. Zanimljivo je da se nisu proširili, iako su mogućnosti postojale, pa čak i po drugim gradovima, ali i državama.
„Imali smo dosta takvih ponuda. Išli smo u Veneciju 2017. godine, zvali su nas ljudi koji su imali svoj prostor tamo da dođemo i vidimo. Pošli smo, vidjeli, ali bilo je nekih administrativnih problema što se tiče otvaranja, pa smo odustali. Zamalo!“, smije se Senad i objašnjava da su trebali predugo čekati, pa su zaključili da nema smisla. A i odlučili da će zasad ostati samo na Stradunu. Jer, itekako su zadovoljni, a ni posla ne nedostaje.
„NISMO MOGLI NI SANJATI OD ČEGA ĆE SE SVE PRAVITI SLADOLED“
Dugi niz godina nužno je sa sobom donio neke promjene, a najmanje u odnosu prema radu, koji je uvijek vedar – i vrijedan.
„Većinom je sve ostalo isto, ali u ranijim periodima su se primjerice koristila jaja, što danas izbjegavamo. Drugačiji je sistem, drugačiji je posao. Tu je i naravno dodatni izbor, dodali smo više vrsta sladoleda. Prije smo imali devet ili 12, a sad ima 32 vrste!“, objašnjava Senad.
I receptura se prilagođavala s godinama, uz puno učenja. Između ostalog, idu i u Rimini na „najveći sajam sladoleda“.
„Idemo u Italiju na sajam kako bismo se upoznali s trendovima. Držimo godinama staru recepturu, ono što je bilo bez jaja. Ali što se tiče novih proizvoda, stalno izlazi nešto novo, za što nekad davno nisi mogao ni sanjati da možeš napraviti sladoled od toga. Zato i pođemo na sajam, provedemo tamo par dana i naučimo puno toga novoga. Uvijek se moraš nadograđivati. S obzirom da dugo godina radimo, znamo dosta toga, ali tamo se sve može pogledati, isprobati, bude i natjecanje. Stalno se trudimo uvoditi nešto novo, tako smo uveli sladolede bez mlijeka, jer dosta ljudi ne tolerira laktozu. Mislim da ćemo sljedeće godine uvesti i sladolede bez šećera“, otkriva Senad.
Kao i većini ugostiteljskih prostora u Gradu, sezona je ipak najaktivniji period godine. Lagano ulazimo u posezonu, ali dojmovi su i više nego dobri.
„Mi smo jako zadovoljni sezonom, bila je odlična. Krenula je dosta rano, prije Uskrsa, dan danas traje, vjerojatno će i još trajati, s obzirom da je i prošle godine bio odličan rujan, listopad i studeni. Ovisit će sve o vremenu, nama posebno. Ako je lijepo vrijeme, bit će super, ako nije, onda… Tu nećemo ulaziti, to je druga priča. Ali što se tiče posla, nemamo se na što požaliti“, kaže Senad.
Ono što ističe obitelj Hajdari i njihovu Sladoledarnu jest da, u moru kritika, nezadovoljstva i ružnih riječi koje svakodnevno čujemo ili, nažalost, upućujemo jedni drugima, za njih svi uvijek imaju lijepu riječ.
„Jako puno nam znače te riječi, dodatno nas motiviraju za ono što radimo, znači da smo dobri, a želja nam je uvijek dodatno se poboljšati. Stvarno imamo super odnos sa svima, hvala svima koji nas hvale, bili to građani ili turisti. Nastavljamo ovim tempom, ovim ritmom, pa ćemo vidjeti što gdje će nas to odvesti“, uz osmijeh priča Senad.
DOBRA EKIPA ZNAČI PUNO
Upravo pozitivna atmosfera, kao i osmjesi od uha do uha, obilježavaju ovu Sladoledarnu. Zapitali smo se kako zaposlenici uspijevaju ostati veseli, iako svakodnevno ima jako puno posla
„Da je lako, nije. Radi se o direktnom poslu s ljudima, uvijek moraš biti nasmijan. Ali s obzirom da smo dobra ekipa, uvijek je veselo. A mislim da dodatnu ulogu igra i šećer od ‘slaje’ koju pojedemo, dodatno poboljša atmosferu“, smije se Senad.
Sladoled im još nije dosadio, nekad ga se i zažele, posebno dok su velike vrućine i treba im osvježenje. A i dio posla je svaki okus i probati, a kad je riječ o 32 vrste – nije ni čudo da su puni energije!
Ove godine u Sladoledarni je radilo 11 zaposlenika tijekom ljeta, a kad sezona malo počne opadati, brojka se smanjuje na standardnih šest. Riječ je o malom prostoru, pa većinom rade smjene s četiri zaposlenika, s tim da postoji i još „letećih“ koji dođu kada je velika gužva. A primjedbi za ekipu, kako od poslodavca, pa tako i od gostiju – nema.
Još jedna posebnost Sladoledarne definitivno su i raznoliki jezici koji se mogu čuti unutar njenih zidova. Gosti se nerijetko iznenade kad s pulta začuju svoj jezik.
„Svaki dan ponavljaš iste riječi, svaki dan učiš nešto novo, ali većinom je to vezano za sladolede, čim pođemo malo dalje, okrenemo na jezik koji znamo malo više. U zadnje vrijeme recimo imamo dosta gostiju iz Finske, tako da smo i to počeli pomalo učiti. Jest dosta težak jezik, ali naučiš svaki dan, malo – pomalo uhvatiš neku riječ i ide to! Turisti su jako iznenađeni, ne pričamo sad o standardnim jezicima poput francuskog i njemačkog, na to su navikli u turističkim mjestima. Ali norveški, švedski, danski… Kad počnemo s njima pričati, baš su iznenađeni, pitaju nas kako znamo. Ali napominjem, samo što se tiče sladoleda, ako nas krenu dalje ispitivati, onda se samo počnemo smijati“, priča Senad.
U 18 godina steknu se i stalni gosti koji rado dođu na sladoled kad su u prilici, pa makar se ona ukazala jednom godišnje.
„Imamo dosta ljudi koji dolaze iz Cavtata, iako tamo nismo više od 25 godina. Dođu svake godine, jave se. Postoje i turisti koji se dosta vraćaju u Dubrovnik, uvijek dođu, njima super, nama super. Drugačije je to i posebno“, naglašava Senad.
Naravno, tu su i ljudi „iz grada“, na koje se posebno pazi.
DOLAZE MLADI, STARI, BOGATI I SLAVNI
„Nama je s domaćim ljudima od početka odnos super, hvala im na svemu! Stvorili smo i neku tradiciju, gdje god otišli, netko nas počasti, kao da nam vraća uslugu. Ljeti malo manje navraćaju, malo se to smiri, jer svi rade, većinom su na poslu. Ali prije i poslije sezone dolaze u većem broju. A i čim škola počne, stižu nam školarci“, kaže Senad.
A upravo školarci rijetko kad i moraju platiti sladoled. Jer u Sladoledarni Dubrovnik poznati su po tratanju.
„Bude toga, normalno. Posebno za dječicu koja ide u školu ili mlađu generaciju što je po Gradu cijeli dan, što se igraju. Nećemo sad gledati svaki cent. Postalo je to i tradicija, svi znaju, ne žalimo se! Van sezone je malo teže napraviti, nego u sezoni, ali to je tako kako je, svi su zadovoljni“, objašnjava Senad.
Sladoled je toliko univerzalna slastica da privlači osobe svih godina, ali i raznoraznih slojeva društva. Nerijetko se u Sladoledarni zateknu slavne osobe.
„Do prije korone bilo ih je dosta, a poslije korone se smirilo. Nije da ih nema, već je malo drugačije, jer vjerojatno radi gužve i izbjegavaju visoko posjećena mjesta. Zadnji nam je došao Shaquille O'Neal, prošetao je Stradunom, pa smo malo popričali, a njegova žena je uzela sladoled. Bio je baš ležeran. Uvijek nam dolaze i naši domaći nogometaši, došli su nam Perišić, Kalinić, Modrić… Pa i rukometaši, poput Igora Vorija. Bilo ih je dosta!“, kaže Senad.
No, zanimljivo je da je pristup zaposlenika, bilo da je riječ o slavnim ili „običnim“ ljudima, uvijek jednak.
„Nema ni preko reda! Gosti su gosti. Ali moram reći da su i oni prizemni, lijepo se ponašaju. A i više cijene kad im se pristupi normalno, kad se ne trči za njima. Nije ni njima lako, ne mogu se ni okrenuti, odmah ih netko zaskoči“, smije se Senad.
Posao je to koji se prenosi „s koljena na koljeno“, iako, naravno, svatko u obitelji ima mogućnost izbora.
„Kreneš u školu, razmišljaš završit ću ovo, pa ću vidjeti dalje. Ali Sladoledarna je takav posao da kad dođeš jednom, pa te povuče komunikacija s ljudima, jezici, dinamika… Počneš tako raditi i ostaješ u tom poslu, zavoliš pogotovo jer je obiteljska tradicija. Tako i mi funkcioniramo s našom djecom sad, škola je prioritet, ali polako ih pokušavamo naučiti kako sve funkcionira, samo da znaju da je ovo tu uvijek za njih. Mogu birati – mogu raditi nešto u svojoj struci, ali mogu i nastaviti posao, čemu se mi nadamo. Ove godine smo posebno malo stariju djecu uključili, kćeri su bile na ispomoći kad je trebalo. Pomalo uče, gledaju kako se to radi, nikad se ne zna! Brat ima troje djece, ja imam troje djece, a priče su da bi ta cijela ekipa nastavila s ovim poslom“, ponosno priča Senad.
Zasad su daljnji planovi – zadržati sve kako jest.
„S obzirom da je sada jako dobra situacija, razmišljamo ostati tu gdje jesmo, ne proširiti se još neko vrijeme, držati na okupu kako je i nastaviti ovim tempom“, zaključuje Senad.
Na njihovom putu sigurno će ih spremno podržati i Dubrovčani i turisti, kojima je samo jedan odlazak na sladoled dovoljan za uljepšati dan. Jer u Sladoledarni Dubrovnik, od svih sastojaka uključenih u čak 32 vrste sladoleda, najvrjedniji su ipak oni koje mnogi često zaboravljaju – dobri ljudi iskrenog osmijeha.