Sve sam doktore prošla s njim, sve bolnice, državne i privatne, nema vrata na koja nisam pokucala zbog njega. Jedni su me čak pokušali prevariti tu u Zagrebu. Plaćali smo i plaćali, a Ivanovo je stanje bilo potpuno isto kao i prije. Tu se moj pokojni muž jako počeo sekirati. Stalno je ponavljao: "Nema od toga ništa. Što će on kad nas ne bude?" I palio je cigaretu za cigaretom. Onda je dobio rak i umro. Tako priča baka Jela Zucalo (75) za kuhinjskim stolom u Krapinskim Toplicama i oči su joj pune suza, a li još uvijek se smije. Kao da se zaklela na taj smiješak i kao da je uvjerena da će, dok ima osmijeh na licu, biti nje i njenog Ivana, pišu 24sata. 

- On me drži na životu. On meni kaže: "Baka, da ti znaš koliko ja tebe volim, ti bi poludjela" - smije se Jela i gleda u svog unuka nad kojim je dobila skrbništvo dok je još bio mali. A onda nastavlja svoju priču o hrabrosti, požrtvovnosti, boli, ali i neizmjernoj sreći.

- Kad je moj suprug umro, tu sam prelomila u sebi i rekla da je dosta. Dosta je Dubrovnika u kojem nemaju rješenja za mog Ivana, idemo dalje. U to vrijeme radila sam u jednom restoranu i pored njega su na gradilištu bili radnici iz Krapine koji su mi govorili: "Ajde bako u Krapinske Toplice s njim, tamo će ti prohodati, trčat će ko zec". I tako sam spremila kofere i otišli smo - kaže Jela. Prvo su došli u Zagreb. Ivan koji boluje od cerebralne paralize, bio je potpuno nepokretan. Jedna im je liječnica na Rebru rekla da će morati uložiti puno truda kako bi mogao tek mrvicu pomaknuti rukom ili nogom. Za Jelu je to bio kraj svijeta.

- Kad je moj suprug umro, tu sam prelomila u sebi i rekla da je dosta. Dosta je Dubrovnika u kojem nemaju rješenja za mog Ivana, idemo dalje. U to vrijeme radila sam u jednom restoranu i pored njega su na gradilištu bili radnici iz Krapine koji su mi govorili: "Ajde bako u Krapinske Toplice s njim, tamo će ti prohodati, trčat će ko zec". I tako sam spremila kofere i otišli smo - kaže Jela. Prvo su došli u Zagreb. Ivan koji boluje od cerebralne paralize, bio je potpuno nepokretan. Jedna im je liječnica na Rebru rekla da će morati uložiti puno truda kako bi mogao tek mrvicu pomaknuti rukom ili nogom. Za Jelu je to bio kraj svijeta.

Ivan se rodio 1998. godine. On je sin Jelinog sina. Roditelji su mu imali prometnu dok je Ivanova mama bila trudna s Ivanom. Nakon prometne je pala u komu i bila je u splitskoj bolnici. Onda su je odvezli u Dubrovnik na porod. Kada su ga izvadili, Ivanovom su tati rekli da je dobio normalnog i zdravog sina. Bio je 3300 grama težak, 52 centimetra dug i stavili su ga na promatranje. Rastao je i napredovao, ali kad su mu snimili glavu, doktor je rekao kako je ugrušak učinio štetu. Kada je Ivan imao 4 godine, njegovi roditelji su se razveli. Ivanov se tata nikako nije mogao pomiriti da mu je sin invalid. Jela i njezin suprug dobili su skrbništvo. U početku su puno lutali u potrazi za rješenjem.

- Išla sam svugdje, u Lourdesu, Austriji, Marijinom Svetištu, Italiji. Išli smo u Međugorje i Mariju Bistricu te po Crnoj Gori. Došao mi je i iz Rijeke jedan čovjek koji zna osobu koja je izliječila puno ovakve djece. Išli smo u Bihać i prevario me. Mnogi su garantirali da će ozdraviti, ali samo su lagali - s gorčinom će Jela. Kada su prije 14 godina ona i Ivan došli u Krapinske Toplice, Ivan nije mogao baš ništa. Nakon malo vremena provedenog s dobrim fizioterapeutima, uspio se prvi put u krevetu okrenuti na stranu. Tu je i progovorio. Danas teško priča, ali baka ga razumije gotovo sve.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE.