Dvostruka svjetska prvakinja i svjetski broj jedan za DD: „Trud, rad i disciplina, no ključno je uživati u svemu
Barbara, prije svega, kako vam je u Dubrovniku? Ovdje su, vjerujem, mnogi poznanici, kolege iz reprezentacije, pa i prijatelji.
Drago mi je što sam dobila poziv od Dubrovnika 1966 da dođem ovdje kao gošća Eurokupa. Ove godine ne nastupam, ali došla sam uživati u suncu i gradu, malo podržati svoje kolege. Imam dobre prijatelje i kolege ovdje. S Ivom Oberan sam stalno, ona mi je cimerica, na isti se dan često borimo. Tu su i Petrunjela Pavić, Anđela Violić, Josip Bulić... Njih malo manje stignem viđati, ali stvarno znam koliko njihovi rezultati vrijede u Dubrovniku. Sad sam došla turistički, Iva se ne bori isto, pa smo se družile, bile na ručku, pile kavu...
Rio 2016, Tokio 2021, a sada ide nova epizoda: Pariz 2024. Vjerujem da je uopće teško zamisliti kakav osjećaj imaju sportaši kada izbore Olimpijske igre.
To je prekrasan osjećaj, kada vidite koliko je teško otići na Olimpijske igre. Kada smo dvije u kategoriji, kada nijanse odlučuju. Ovo je prvi put u povijesti da se „mučimo” s time tko će na Olimpijske igre. Napokon imamo i dvije konkurentne judašice po kategoriji u Hrvatskoj. U Rio sam išla sama, u Tokiju smo bile nas tri, a sada konkuriramo s pet mjesta. Vidi se kako hrvatski judo raste i naši rezultati.
U svojoj kategoriji, do 70 kilograma, kartu za Pariz tražili ste protiv kolegice, ali i prijateljice, Lare Cvjetko. Kako to funkcionira?
Ova godina je krenula žestoko. Morali su se skupljati bodovi, jer su se 1. travnja zbrajali rezultati u našoj kategoriji. Nas dvije smo bile među osam najboljih na svjetskoj rang ljestvici. U međuvremenu, Lara se nažalost ozlijedila, pa nije mogla nastupati na ovim kriterijskim turnirima. Meni je godina super krenula. Znala sam da moram ostvariti dobre rezultate da bih otišla u Pariz. Tako da ova godina s tri zlata i jednom broncom je i više nego zadovoljavajuća. Ja i Lara smo putovale često, bile smo često i cimerice. Ona je mlađa od mene, ali dobre smo prijateljice. U reprezentaciji što god da treba, ili za fakultet, imamo super odnos. Općenito, mi cure u reprezentaciji smo super jedna s drugom. Još jedan od razloga zašto ovakve rezultate postižemo.
Barbara Matić i Lara Cvjetko nakon hrvatskog finala zagrebačkog Grand Prixa, u kolovozu 2023. godine. Foto: Pixsell/Luka Stanzl
Proizlazi li to iz same srži sporta, iz same srži juda?
Često me pitaju što te je sport naučio. Ja sam uvijek govorila da mi kada padnemo, moramo ustati. Pružiti ruku protivniku, bez obzira ljutili se ili ne. Zadovoljan sudačkom odlukom ili ne. Takva su pravila. Moraš pokazati svoje poštovanje. To su neke stvari koje se mogu primijeniti na život. Kada su neki problemi, ne treba odustati, nego ustati i krenuti dalje.
Ali nije lako, nekako, sam si u priči, jer ipak govorimo o individualnom sportu.
Judo je individualan sport, ali ne možemo ništa bez tima. Ne mogu ja sama trenirati. Meni treba sparing partner, treneri, drugi partner u klubu. Mogu sama raditi, ali nije to - to. Uvijek kažem, koliko god ovisiš sam o sebi na strunjači, ne možeš bez potpore cijelog kluba.
Vratimo se još malo na 2024. godinu. Na nekoliko velikih natjecanja ste pružili odlične izvedbe i time izborila Olimpijske igre vrlo uvjerljivo. Jeste li preskočili neka svoja očekivanja?
Ne mogu reći da sam preskočila očekivanja, ali sada se baš zaredao dobar niz. Napokon je nekako sve došlo na svoje mjesto. Mislim da sam zadnjih sedam-osam turnira bila u finalnom bloku i imam medalje, tako da niz traje već neko vrijeme. Kockice su se posložile i fizički i mentalno. I u pravo vrijeme. Neka nastavi tako i da ne bude ozljeda.
Koji su planovi za nadolazeće razdoblje? U Zagrebu 25. travnja počinje Europsko prvenstvo, a nakon toga u svibnju i Svjetsko prvenstvo u Abu Dhabiju. Valja tempirati natjecanja, a opet, zadržati formu.
Tri velika turnira slijede, a očekivanja su velika. Da pitate mene, mog trenera i cijeli savez, svi bi jednoglasno rekli koju medalju želimo. Moj fokus i cilj su Olimpijske igre u Parizu. Naravno, neću doći nespremna na Europsko i Svjetsko, ali u glavi mi neće biti toliki presing. U glavi znam što mi je cilj. Svi mi smanjuju pritisak za ova dva natjecanja, premda ga ni sama ne stvaram. Imam svoje želje i ambicije. Na Europskom će biti domaći teren, domaća publika, što je uvijek mali pritisak. Ali to je i plus, kada imate publiku i tribine. Trener mi je rekao da se ne zamaram rezultatom, da uživam, da nije bitan rezultat. Treba odraditi turnire. Svjetsko je zadnji veliki turnir prije Olimpijskih, ali neću tada stvarati pritisak niti razmišljati da je Svjetsko prvenstvo u pitanju.
Igre u Riju su vam bile za iskustvo. Tokio je bio netipičan zbog pandemije i kalendara natjecanja. Što očekivati u Parizu?
Ja sam rekla da će ovo za mene biti prve prave Olimpijske igre. U Riju sam imala 21 godinu, bila sam sama i nisam iskusila te Igre kako bih trebala. Još je bilo daleko. Prije toga sam bila i ozlijeđena. Izborila sam normu i probala. Treći mjesec te godine sam ozlijedila rame, pa sam praktički iz ozljede otišla u Rio. Dva mjeseca nisam bila u dvorani niti trenirala prije toga. Tokio je bio bez publike. Ta borba za treće mjesto, koju sam izgubila, ostavila je nekako gorak okus. Sada Pariz. Nekako najbolji rezultati u međuvremenu i najbolja očekivanja. Moje želje su najviše do sada. Vjerojatno će u Pariz doći obitelj i prijatelji. Bit će nas pet ili šest natjecatelja iz Hrvatske. Bit će super ekipa i unutra i vanka, jedva čekam.
Mnogi sportski kolektivi i savezi rade kampanje kako bi privukli i poticali ženski sport. To isto rade i političke opcije. Puno se priča o ženskim kvotama. Hrvatska ženska judo reprezentacija nema problema s time. Treba biti iskren i reći da su najviše uspjeha hrvatskog juda u zadnje vrijeme ispisale žene. Može li se to ikako objasniti?
Muški su brojčano moćniji od žena i uvijek je više muških na natjecanjima. Ali eto, nekako se mi dobro držimo. Hoćemo se dokazati više, a onda time dolaze i rezultati.
Donedavno ste bili studentica FESB-a. Imate li vi uopće slobodnog vremena u životu?
Možda čak sada u zadnje i imam najviše slobodnog vremena. Gotov je faks, pa sada samo treniram. Magistrirala sam FESB. Držim i repeticije iz matematike i fizike nekada. To je jer su moji svi na poslu, pa da se ne osjećam krivo, da „ništa ne radim”. Ali naravno, treniram dva puta dnevno. Još sam uz to u Osijeku završila neke pedagoške predmete na Filozofskom fakultetu. Jednog dana bih htjela predavati matematiku u osnovnoj školi. To mi je neka želja. Svi mi kažu - što si završila faks da bi radila u prosvjeti? Ali eto, to volim.
Aktivni ste i na društvenim mrežama, to je primjetno...
Volim fotografirati. Volim pokazati to što radim. Mislim da bih nekada trebala i više. Nekada mi to oduzme vremena jer ne želim biti klasični influencer. Ja bih htjela pokazati sport i judo i tu sportsku stranu, nego li, primjerice, što obučem. Premda, nekada više upita dobijem koja je to haljina ili ruž na meni, nego nešto vezano za trening. Ali odgovorim na sva pitanja.
Moramo reći da su vaši uspjesi najzaslužniji za promociju juda u Hrvatskoj. To je činjenica.
Naravno, kada kažete moje ime, svi već znaju da je to judo. Možda me fizički ne prepoznaju, ali svi su čuli za Matić. Matićka ovo, Matićka ono... Drago mi je da ljudi moje ime vezuju uz judo i da pišem povijest hrvatskog sporta.
Kako je biti žena u sportu u Hrvatskoj? S obzirom na to da ste po cijelom svijetu vidjeli kako to izgleda u nekim razvijenijim zemljama.
Ja mislim da je, što se tiče juda, teško biti trenerica. Jednako kao i judašica. To vam je odricanje kao i kod sportaša. I trener mora biti posvećen sto posto. Trener je uz tebe na treninzima, natjecanjima... Ako misliš osnovati obitelj i biti roditelj, to bi bilo malo teško. Teško je voditi neku grupu, recimo od deset seniora, i biti roditelj. Ići na porodiljni... Tko bi me zamijenio godinu dana? To je jako teško. Zbog toga u konačnici ima manje žena u sportu. Ali u judu se radi na tome. To je super. U Hrvatskom judo savezu žena je predsjednica, ima podjednako muškaraca i žena ja bih rekla. Ali najteže je biti trenerica, to u svakom sportu vrijedi.
Zbog toga i proizlazi ta ambicija da biste voljeli jednog dana biti profesorica?
Trenutno nemam ambicije biti trener nekome, kao sebi. Ako ću prestati raditi judo, želim to prestati skroz. Odmoriti i smiriti se. Ne jer to fizički neću moći, nego jer se želim odmoriti. Ali, možda ću za deset godina poželjeti juda, pa ću htjeti uzeti neku malu Barbaru, pa s njom krenuti od početka. Kako ona bude rasle, tako i ja budem rasla u trenerskim vodama. Tko zna...
Koja bi vaša poruka bila mladim sportašicama, ali i sportašima?
Trud, rad, disciplina. Bez toga se ne može. Ali treba uživati u onome što radiš. Možda sam to prekasno shvatila. Uvijek je taj grč na natjecanjima, trema. To je dobro, ali treba uživati. Bez toga neće doći oni pravi rezultati.
