Ima jedan krug. U krugu se ne može definirati što bi bila početna točka, a što završna. Ali se u njemu itekako može shvatiti kako postoji uzročno-posljedični niz raznih čimbenika. Nije ovo neka matematička ili filozofska tema, već vrlo pojednostavljeno o današnjem funkcioniraju zapadnog svijeta i poslovanja. Recimo da se otvorio jedan restoran. Zaposlena su dva, tri iskusna kuhara, nekoliko konobara, voditelj, složen je jelovnik, uređen prostor. Dakle, restoran ima sadržaj i ljude u njemu. No, je li to dovoljno za uspjeh?

Slijedi bezbroj pitanja. Gdje se nalazi, ima li okolo konkurencije, kako se promovira u digitalnom vremenu, kakva je financijska bilanca na kraju mjeseca, kako ga treba voditi? Sva ta pitanja čine taj krug samoodrživosti. Neka početna točka je uopće postojanje restorana. Ali sve ostalo je jednako bitno za funkcioniranje tog istog kruga, pa i te početne točke, samog postojanja restorana.

Upravo sve to vrijedi i za sport u 21. stoljeću

Teži se danas u sportu financijski samoodrživoj priči, u kojoj se jako puno napora mora uložiti u taj notorni PR. I nije PR samo dobra objava na društvenim mrežama nego i planiranje kalendara, projekata, pomicanje granica, isprobavanje novih stvari... U sportskoj samodostatnosti i svemu tome, naravno, prednjače SAD i Zapadna Europa. Na dijelu juga i istoku Europe, neka druga priča. Sport uvelike ovisi o javnim novcima. Krug financijske samoodrživosti tako presijeca jedan drugi krug, javnog novca i interesa.

E sada, kako to pretočiti u vaterpolo? Doslovno tako kako piše. Postoji li, za početak, kvalitetan proizvod? Gdje se nalazi tj. igra taj sport, koji su mu sportovi konkurencija, kako se promovira i prilagođava aktualnom poimanju sporta?

Recimo na prvu da je vaterpolo atraktivan sport. On uz to ima određena mjesta na svijetu gdje se više ili manje igra, a time i konkurenciju. Postoje ljudi koji žive od tog sporta, dakle, profesionaliziran je. Time ima i svoj ustroj, odgovorne ljude, financijske odgovornosti i plan održivosti, zarade. Sve to u suživotu je s promocijom i adaptacijom na 21. stoljeće i nove (ne)prilike. No, vratimo se još malo na početak i atrakciju.

-Vaterpolo ima jednu prednost među loptačkim sportovima, a ta je da se igra u vodi, a čini sve poteze da tu prednost pretvori u najveću manu. Od kalendara, do kvalitete TV prijenosa i lokacija na kojima se igra. Dok god je to tako, ništa se neće promijeniti – rekao nam je na prvu Andrija Martić, urednik portala Danče.hr, na kojem se vaterpolo prati cijelu godinu, a ne samo u reprezentativnim bljeskovima. Istim smjerom krenuo je i Marko Štefanek, osnivač portala Total Waterpolo, gdje se vaterpolo prati primjereno 2024. godini. „Je li suludo da ispada kako je ekipni sport, s loptom, u vodi, kojeg igraju i muškarci i žene, neatraktivan?”, pita se Štefanek.

Andrija Martić, urednik portala Danče.hr, na finalu Eurokupa u Rijeci

Glavni problemi tog kruga su dobro poznati

Naveli smo argumente koji govore o tome kako vaterpolo ima atrakciju. No, krenimo manje atraktivnim smjerom. U ovoj godini, točnije unutar osam mjeseci godine, igraju se tri velika natjecanja. Europsko u Dubrovniku i Zagrebu, Svjetsko u Dohi, olimpijski turnir u Parizu. Sve to isprepleteno je kroz zgusnutu mrežu klupskih natjecanja, pa vaterpolisti često imaju ritam NBA igrača. Već su i sami igrači i treneri apelirali na tu, prije svega nezdravu situaciju, no broj natjecanja ostao je isti, ako ne i veći. „To je već poznata priča, nas nitko ne pita” – rekao je Maro Joković prije odlaska u Pariz.

Ni taj veliki broj utakmica tog atraktivnog sporta, jasno je, nije sam po sebi dovoljan da sport bude popularan ili barem popularniji. Vaterpolo se sada može pronaći na očekivanim mjestima. Među novinarima koji ga prate, specijaliziranim vaterpolskim portalima i kanalima, nešto manje u općim sportskim medijima. No, nedostaje još puno pojava u cijeloj digitalnoj sferi. Nedostaje pravih zvijezda, koje će biti zvijezde i van sporta. Nedostaje svih onih nabrijanih videozapisa atraktivnih golova i poteza, a u vaterpolu ih itekako ima. I od krovnih organizacija i od klubova. Nedostaje cijela priča tog sporta, neki paket, kao što je to uspio rukomet.

-Rukomet, koji ni po čemu nije atraktivniji od vaterpola, razvio se i došao do nivoa da su ugovori danas igračima... Evo Karabatić na primjer, 1.8 milijuna eura plaća. Skromna organizacija potpisuje velike sponzorske ugovore. Te cifre su nepojmljive za vaterpolo. Taj sport, rukomet, tada je bio na vrlo sličnim razinama kao vaterpolo. Međutim, kvalitetnim radom, marketingom, PR-om, digitalnim kanalima, dovelo se do toga da je rukomet na nivou kojem jest, a vaterpolo na ovom kojem jest. Samim time što se nije razvijao, a drugi su se razvijali, onda su ga pregazili. Prostor u medijima, sponzori... - pojašanjava Martić.

Vaterpolo bi svoj „paket” mogao imati u tom ljetu, pod otvorenim nebom. Cijeli „mindset” ovog sporta nije zimski, nego ljetni. A većina vaterpolskih utakmica igra se u bazenu, tijekom zime. Nevjerojatno je da se neke službene utakmice i natjecanja, nisu mogla premjestiti ili organizirati u moru, na plažama. Vaterpolo, dakle, nije iskoristio svoj potencijal do kraja, ili uopće.

-Problem u vaterpolu se počeo događati u osamdesetima i devedesetima, kada općenito sport postaje marketinški proizvod. Nakon igara u Los Angelesu, sport se počeo shvaćati kroz monetizacijski procvat. Vaterpolo je tada bio jako popularan, međutim, nakon toga kreću problemi. Koncentracija kvalitete je bila na našim prostorima i okolnim zemljama. Sve ono što je zajedničko ovim zemljama je to da je funkcioniranje sportskih društava ostalo na razini funkcioniranja politike. I dan danas je to tako. Sva financijska moć dolazi od toga da grad ili država pomažu klub. U ključnim razvojnim godinama sporta, svi vodeći klubovi, zanemarili su aspekt sporta. Jedini vrijednosni aspekt bio je rezultat, a ne financijska ili marketinška održivost. To nas je dovelo do situacije kakva je danas – pojašnjava Štefanek iz Total WP.

Marko Štefanek, osnivač Total Waterpola. Foto: Laszlo Balogh/Total Waterpolo

Ima tu još mnogo problema i upitnika nad glavom

Planiranje je važan dio odnosa s javnostima. Bilo da je riječ o planiranju vremena i praćenju kalendara, do planiranja završnica i ključnih događaja u godini pojedine organizacije. U vaterpolu bi to bilo, primjerice, finale Lige prvaka. Nema većeg događaja u tom sportu. Reprezentacije su nešto drugo, pa time i Olimpijske igre, a ovdje se držimo ponajviše klupskog vaterpola – najboljeg pokazatelja problema. Osim što su završnice Lige prvaka redovito na istom mjestu više godina u nizu, format natjecanja „ukinuo je” neke utakmice s punim tribinama. Pod ovim se misli na format final eighta, dakle četvrtfinale, polufinale i finale na jednom mjestu. Zamislimo samo koliko bi tribine bile pune, da se utakmice četvrtfinala i polufinala igraju po sistemu doma-gosti, a ne na jednom mjestu i praznim tribinama.

Ove godine European Aquatics odlučio se na mali iskorak. Promijenjen je format Lige prvaka, time i završnica na format final four. Ugostila ju je Valletta, koja bi i sljedeće dvije sezone trebala biti domaćin. U rijetko kojem sportu je moguće vidjeti završnicu najvećeg natjecanja na istom mjestu više puta zaredom. No, treba reći da je Malta atraktivna vaterpolska destinacija na otvorenom. Ne treba zaboraviti niti njihove ljetne lige, u kojima nastupaju neki od ponajboljih igrača iz Europe. Sve to mirisalo je na jedan spektakl. Bio je spektakl u bazenu, Ferencvaroš srušio Pro Recco s trona, no nije i oko njega.

-To mora biti veći spektakl nego ovo do sada. Da se u zadnja dva dana „peglaju” detalji i rade telefonski pozivi. Da se shvaća da reflektori nisu dobri, da se ne zna kako će biti i što s prijenosom... To je projekt na kojem treba raditi mjesecima, a ne dva-tri dana, tjedna. Malta kao destinacija je super, kao i hrvatska ili crnogorska obala, francuska i slično. Dapače, neka se igra na otvorenim plivalištima, ali se to mora propisno organizirati – ističe Štefanek.

Uz to, TV prijenosi vaterpola su vrlo često ispod razine prihvatljivog. U tim se prijenosima jednostavno može vidi ona stara isfurana, ali istinita, koliko para – toliko muzike. Ostaju priče i o produkciji same utakmice, a to su priče o duljini utakmice, razmacima između pauza, veličini terena, gola, raznorazna pravila kojih u vaterpolu ima.

Kruna cijele problematike su, na kraju, financije. Jasno je da ih i ne može biti, kada je kalendar zbrčkan, kada se ne planira, ne organizira, ne promovira i ne gleda izvan okvira postojećeg stanja. Mnoge stvari iz prethodno spomenutog kruga samoodrživosti jednostavno ne štimaju ili ne postoje. Vaterpolisti imaju puno manje plaće od ostalih loptačkih sportova. Tu se uključuje i onaj drugi krug, krug javnih novaca.

Treba od nekud krenuti...

Tko je kriv? Ili manje destruktivno, tko bi trebao biti pokretač promjena? Na vrhu hijerarhije su World Aquatics i European Aquatics, potom nacionalni savezi te u konačnici klubovi. Svih „pogađa” ova navedena problematika, no traži se taj mogući pokretač promjena. U diskusiju ovdje uključujemo i Toma Bujasa, vaterpolskog vratara, ponekad i kolumnista za Danče.hr. Iako igrač, rijetko je štedio riječi o problemima o vaterpolu, pa tako i ovaj put.

-Predsjednik European Aquaticsa Antonio Silva je više nego jedan put ponovio da je European Aquatics “a top-down” organizacija (op.a. od vrha prema dolje). Tako da vodeći se tom logikom, jasno je tko je krivac za sve. Ja se osobno ne slažem da je europski vaterpolo u potpunosti “top-down” organizacija, tako da ja osobno i ne krivim European Aquatics za sve, ali ako ćemo se voditi njihovim parametrima, oni su glavni krivci – istaknuo je Tomo Bujas, pa dodatno pojasnio problematiku.

-Postoji ova politička struja u kojoj se vaterpolo promocijom bave ljudi koji su politički postavljeni i koji uglavnom iskorištavaju vaterpolo za neke druge „van-vaterpolske” ciljeve i agendu. I postoji ova opcija, kao u European Aquaticsu, kod kojih se vaterpolo promocijom bave uglavnom ljudi koji ne vole vaterpolo, ne razumiju vaterpolo, nisu odrasli u vaterpolu i koji se bave vaterpolo promocijom samo zato jer se jedino tu mogu ubaciti. I onda rade samo neki generični sadržaj čisto da mogu reći da se nešto radi na digitalnim platformama. I pošto imamo veliki broj novih sportova, koji “kradu” sportaše i djecu iz drugih tradicionalnijih sportova, kad se treba malo izboriti i izlaktariti za vaterpolo, ovi političko postavljeni mediji se povuku u mišje rupe da se ne bi nekome zamjerili. European Aquatics se ne voli laktariti, oni ne vole kad su drame, vole besplatno putovati na egzotična mjesta. A obje struje će sabotirati one koji samoinicijativno nešto žele uraditi, u svrhu da ne bi oni ispali lijeni i neefikasni.

Vaterpolski vratar i kolumnist Danče.hr, Tomo Bujas. U karijeri nastupao za POŠK,University of Pacific, Mornar, DSV, Bayer Uerdingen i PSV. Foto: picaas.photography/IG

Gotovo identična razmišljanja imaju i Štefanek i Martić, koji problematiku vide u samom vrhu i „političkom” pristupu ovom sportu.

- Te odluke bi trebale dolaziti s vrha, prema bazi, pa bi dugotrajnim radom došlo do promjena. A ne da se ovako svake godine vrtimo u krug i da se uvijek bavimo jednim te istim stvarima. Je li korner ako se odbije od igrača ili golmana, je li napad 20 sekundi, je li sudac u žutoj ili plavoj..., umjesto da se bavimo stvarima koje su ključne. Međutim, time se prvo treba željeti baviti, a onda i znati. Da bi se prikazalo da se nešto radi, to je razlog zbog kojeg se svako malo mijenjaju neka ovakva pravila – kazao je Martić.

-Tamo su u velikoj većini ljudi koji su došli političkim putem. Ne svi, ali mnogi od njih. Neovisno o nečijoj sposobnosti i referencama, tamo mnogi ljudi nemaju nikakvog iskustva s upravljanjem, a pita ih se za sve. Njihova je zadnja. S druge strane, nedostaje puno ljudi koji će operativno odrađivati stvari. Samim time dolazimo u problem, jer sve priče o promjeni, promociji, kalendaru natjecanja, financijama, padaju na tlo. Nema koga da ih obradi. Nema ljudi, ali očito nema ni volje, jer sam uvjeren da bi financijska sredstva za promjene postojala. Kada bi se stvari promijenile, onda neki od ljudi više ne bi bilo tamo. A nitko ne želi završiti na cesti jer bi nešto moglo biti bolje. To se prelijeva od Wolrd Aquaticsa do European Aquaticsa, na federacije, klubove – istaknuo je Štefanek.

Što na kraju imamo? Začarani krug!

Kada bismo išli taj vaterpolski krug sada opisati, dobili bismo sljedeće. Kvalitetan proizvod, plasiran loše ili nikako, u krivo vrijeme, na krivim mjestima, s malim odjecima i nikakvom evaluacijom i pričom o korištenju potencijala i novih tehnologija, ideja... Idemo na trenutak ući u potpunu utopiju. Vaterpolo se igra često na otvorenom, nekada i ljeti. Sve je popraćeno tom atraktivnom komponentom, pa i zabavom i popratnim sadržajima. U sportskim medijima i digitalnim kanalima, vaterpolo ima malo više mjesta. Omogućili su to i dobri TV prijenosi, s novim tehnologijama, poput suca koji izgovara odluku nakon pregleda situacije. Pune tribine tijekom cijele godine. Sve to privuklo je još novih sponzora, nova sredstva, od kojih će se opet dio uložiti u novotarije.

Sad natrag u realnost. Ovo sve trebat će još pričekati, dok se ne dogode neke temeljite promjene. Ako se nikada ne dogode, budućnost vaterpola bit će ozbiljno uzdrmana i upitna. Svakako, i nije realno za očekivati ovakve promjene preko noći, no stagnacija ubija ovaj sport, u i onako suviše brzim vremenima, prepunim raznoraznih, elitnih sportskih sadržaja nadohvat ruke.

Dok se tako nešto ne kraju i ne dogodi, vaterpolo ovisi o tom drugom krugu, javnim novcima i politici. Istina, to nije najbolji način funkcioniranja, tu nema ni zarade ni održivosti, već sama priča o ulaganju u rezultate, bez ikakve strategije kojom bi se stvari u vaterpolu promijenile i postale samoodržive. Zbog toga sada i jesmo u začaranom krugu. Vaterpolo pati zbog upravo takvog funkcioniranja, postaje neodrživ, sve manje prisutan. No, paradoks je da ga na životu upravo drže javni novci i politika, bez njih bismo sada govorili o amaterskom ili sportu na marginama. Javna sredstva trenutno su "nužno zlo", a ujedno i veliki problem ovog sporta. Začarani krug.

-Osim zbog entuzijazma i velike ljubavi, i ovaj probušeni model „ministre, dajte novce, premijeru, dajte novce, da budemo bolji od Hrvatske, ili Srbije, Mađarske...”, vaterpolo će koliko toliko držati na profesionalnoj razini, da ne bude amaterski sport. A to danas prolazi, zbog izbora, populizma – dodaje Štefanek. No, dugoročno, sigurno, nije dobro.

Što nas uči situacija iz Pro Recca?

Među sportskom i vaterpolskom javnosti odjeknula je vijest kako se dugogodišnji gazda Pro Recca, Antonio Volpi, povlači. Tema je to koja se itekako može nadovezati na problematiku ovog teksta. „Sada je vrijeme da sudbina Pro Recca bude neovisna o meni. Vjerujem kako je ispravno da u životu timovi, poput ljudi i tvrtki, nauče biti sami za sebe” – rekao je Volpi. Uslijedio je niz odlaznih transfera iz talijanskog giganta, a ta situacija bi mogla imati i puno veće razmjere, vezane uz sve navedene probleme.

-Problem s Reccom je taj što nije bilo drugih klubova moćnih kao Recco i zato su oni dosad uvijek ispadali kao neki bogati negativci. Ova će sad trenutna situacija možda donijeti neke veće investicije unutar talijanskog vaterpola, jer će svi željeti postati prvaci Italije, i par klubova ima se s pravom nadati. Tako da mislim kako bi dogodine talijansko prvenstvo moglo biti najzanimljivije od svih u Europi – zaključuje Bujas.

- Recco je postavio određenu ljestvicu svojim investicijama. Novac je trošen, igračima je davano koliko se moglo i tražilo. Imali su svoj privatni novac. No, vaterpolo kao marketinški proizvod ne postoji, pa imamo klubove koji funkcioniraju ovisno o kapitalu. Ili privatnom ili javnom. Imamo situaciju Recca, ali i Novog Beograda, Hannovera, Ferencvaroša... Imaju i primjeri društvenog kluba, popur Barcelonete, gdje se potrebe financiraju iz članarina. A sada, bez privatnog Volpijevog novca u toj zajednici, mislim kako će doći do smanjenja plaća. U zadnjih nekoliko godina bilo je dosta igrača s ugovorima od 150 tisuća eura i više, a mislim kako će sada to biti samo rijetki – zaključuje Štefanek.