Tog 1. travnja 2015. godine navršila je 16 godina. Nakon samo tri dana, smrtno je stradala ispred obiteljske kuće na Brgatu pod potpuno nevjerojatnim okolnostima. Nekoliko dana prije tog tragičnog događaja, ponašala se pomalo čudno, melankolično, što za nju nije bilo karakteristično jer je vazda bila vesela, nasmijana i puna života. Kao da je nešto predosjećala…

Kadetska viceprvakinja Hrvatske u judu, Matea Knego, danas bi imala 25 godina, no sudbina je pripremila jedan drugačiji, tragičan ishod. Prvo je bila članica Judo kluba Dubrovnik 1966., a onda je nastupala za JK Župa dubrovačka, s pregrštom osvojenih medalja. Na Prvenstvu Hrvatske za kadete dva puta je osvojila drugo mjesto, natjecala se na brojnim međunarodnim i domaćim judo natjecanjima, osvojivši 80 medalja, od čega 50 zlatnih. 

OMILJENA MEĐU DJECOM, UZORNA UČENICA…

Ljudi uvijek govore najljepše o onima koji su otišli, ali Matea je zaista bila djevojčica koja je služila kao uzor gdje god bi se pojavila. Njeni su nastavnici za nju imali samo riječi hvale. Među djecom je bila omiljena, imala je širok krug prijatelja zbog društvenosti, pristupačnosti i jednostavnosti.

"Bila je jedna vesela, razdragana djevojčica. Osim što je bila kvalitetna judašica, bila je dobra osoba, dobra prijateljica, interesantna i šaljiva zbog čega je društvo voljelo. Voljela je trenirati, a bila je i uzorna učenica," kazao je jednom prilikom za Dubrovački dnevnik predsjednik JK Župa dubrovačka Ivo Oberan opisujući Mateu.

I upravo je to bit – vrijedno je donijeti medalju doma, ali je još važnije biti dobar čovjek. Dobra osoba.

PONOS SVOJE OBITELJI

Matea nije odrastala u luksuzu, ali je od malena bila naučena najvažnijim ljudskim i životnim vrijednostima. Poštovanju. Dobroti. Humanosti. Skromnosti. To se očitovalo u svakom atomu njenog bića. Vrijednosti su to koje je živjela, sa svojim roditeljima, nonom, djedom, tetkom te dvojicom starije braće, pod jednim krovom u kojem nije bilo velikog bogatstva, barem ne materijalnog, ali jest onog važnijeg. Bilo je tu brojnih izazova, njena je tetka imala ozbiljnih zdravstvenih problema, njen stariji brat Vjeko je mladić s posebnim potrebama. Matea je predstavljala njihovo sunce. Bila je mamina, tatina i bratova mezimica. Vraćala im je osmijeh na lica. Vedrila je tmurnu svakodnevicu. Sa svakom novom medaljom, budila je nadu, ponos i smisao. Najbolje to oslikavaju njene riječi u jednom od sastava koje je napisala u školi.  

"Svaku medalju koju osvojim posvetim svome bolesnom bratu Vijeku. Njemu ne trebaju air-maxice, 'najkice' i mobiteli jer on ne govori i slabo razumije. (...) Svih bih se svojih stvari odrekla za zdravlje svoga brata. Vjerujte da obuća, odjeća i svi ti iPhonei ne mogu zamijeniti ljubav prema mome bratu. Sjetite se koliko djece u trenutku umire od gladi dok mi kupujemo novi mobitel. Sjetite se koliko djece ne može ići u školu i nema odgovarajuću zdravstvenu zaštitu dok mi prebiremo po tanjuru," napisala je Matea.

SMRTNO STRADALA NA BIZARAN NAČIN

Njena mladost je prekinuta tog 4. travnja, nedugo nakon što je napunila 16. rođendan, pod nesretnim okolnostima. Toliko nesretnim i toliko bizarnim, da se činilo kao čudan scenarij nekog lošeg filma. Nedaleko od kuće se palio korov, a Matea se igrom slučaja našla u blizini vatre, dok je nosila robu koju treba prostrijeti. Iz vatre je izletjela metalna cijev i pogodila je ravno u srce. Tri dana nakon rođendana. Dan prije Uskrsa. Koje su šanse?

Uslijedila je neizmjerna tuga, pozivi iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja od onih koji su je poznavali i koji su se bavili judom, kao i ona. I ono vječno – zašto? Zašto je obitelj ostala bez svog 'sunca'? Zašto je prekinut život jednog djeteta koje je toliko davalo? Zašto baš jedno takvo neiskvareno, čisto srce?

ISKRA KOJA PLAMTI I DANAS

Na posljednjem oproštaju slile su se rijeke neutješnih ljudi iz cijele Hrvatske i susjedstva, ponajprije uplakane djece, mladih sportaša i sportašica. Njeno posljednje počivalište bilo je puno cvijeća, svijeća i tužnih poruka. Godinama su mnogi od njih pohodili i stizali u Matein dom, sjećajući se, neutješni. Neke njene prijateljice su se udale, završile fakultete, zasnovale obitelji. Ne i Matea. Ona je očito morala drugim putem. Zašto?

Možda da bi danas bila inspiracija. Možda da bi i nakon ovozemaljskog života nastavila biti uzor kakav je uvijek i bila. Danas se, upravo zahvaljujući njenom liku i sportskim uspjesima održava memorijal koji nosi njeno ime. Svake godine sve se više mladosti okuplja iz cijele Hrvatske i više zemalja, a turnir iz godine u godinu ruši rekorde. Treniraju, druže se, vesele, natječu, baš kao što je i Matea nekada s njima. Podsjeća ih na male, ali bitne životne stvari. Upornost. Skromnost. Poštovanje. Dobrota. Humanost. I ne samo njih! Možda je to ono 'zato' koje je ljudskom umu nedokučivo, možda i nelogično.

Matea je u svojih sitnih, ali ipak velikih 16 godina ostavila neizbrisiv trag u dubrovačkom sportu, ali i mnogim životima koje je dotakla. Ne samo svojim medaljama, nego prvenstveno svojom iskrom koja je nastavila plamtjeti, a plamti i danas.