Alkoholičar koji se nije smijao najveći je u povijesti skijaških skokova
Piše: Maro Marušić
Čak će se i kafanske pijandure sklone teškim raspravama lako složit oko GOAT-a (Greatest of all Time) u najpoznatijim svjetskim sportovima. Pa će tako u nogometu Lionela Messija proglasiti najboljim koji je ikada šutao krpenjaču, no odmah potom će dodati da omaleni Argentinac jest the best, ali (da) nije najveći. Najveći je jedan drugi omaleni Argentinac, a koji se odazivao na ime Diego Armando Maradona. Ako ih upitate kako najbolji nije najveći i kako najveći nije najbolji imat će spreman odgovor baš kao novu narudžbu konobarici. Messi je najbolji u povijesti nogometa što se tiče tehničkog dijela, nikad nitko nije na tako dobar način driblao zelenim poljima, no Maradona je najveći, jer je osim spektakularnog znanja, imao i karizmu. On bi sve igrače oko sebe učinio boljima, a Messi prvi propadne kada ne ide, objasnili bi vam. Pogledajte samo sastav Napolija s kojim je osvojio prvi scudetto. S takvim likovima Stari Rim ne bi prešao Tiber, Fiumicino i Ostiju, a kamoli osvojio čitav Mediteran i Seriju A, tadašnju daleko najjaču ligu svijeta.
Što se pak tenisa tiče odgovori su još jednostavniji. Najveći svih vremena je Novak Đoković, njegov mentalni sklop je nezabilježen ne samo u povijesti sporta, nego cjelokupnog čovječanstva, ali srpskog majstora istovremeno nije baš uživancija gledati, pa samim tim nije najbolji. Zna se tko jest – Roger Federer – nitko prije i nitko poslije njega nije tako lijepo i graciozno udarao lopticu reketom, on je na teniske terene donio balet. Nadalje, nije teško ni što se tiče boksa. KOZA s rukavicama jest Muhammad Ali koji je ogromna muda pokazivao ne samo u ringu nego i surovoj realnosti kada je odbio uniformu za Vijetnam, jer ga tamo „nitko nije nazvao crnčugom“. S druge strane eskivaže najbolji je, naravno, Mike Tyson. Njegovu tehniku i brzinu nisu imali ni Michael Schumacher i njegov Ferrari iz najboljih godina. Naposljetku, košarka je najjednostavnija u kafanskim diskusijama. U radostima loptanja pod obručima i najbolji i najveći je isti čovjek – Michael Jordan.
Kako izračunati skijaške skokove?
No što je sa skijaškim skokovima? Tko je tu najbolji, a tko najveći? Kako to izračunati? Po broju osvojenih olimpijskih medalja, titula i pobjeda u Svjetskom kupu, osvojenih Novogodišnjih turneja? Ovdje su stvari puno kompliciranije, pa naši momci iz zadimljenih kutova kafana imaju znatno više posla. Na kraju rasprave sigurno će ih zaboljeti grla.
-Najbolji je Sven Hannawald. Prvi je osvojio sve četiri skakaonice na Novogodišnjoj turneji, a imao je i predivan stil – kreće prvi u debatu nakon nove ture pola litre točene.
-Kakav je to kriterij? Pa sve četiri skakaonice na istoj novogodišnjoj turneji osvajali su i Kamil Stoch, te Ryoyu Kobayashi, samo što su se rodili kasnije. A što se tiče stila, ljepšeg nitko nije imao od Kazuyoshija Funakija, čovjeka je osvajao olimpijska zlata pri tom dobivavši dvadesetice za umjetnički dojam.
I tako raspravljaju oni, ubacuju u priču i Andreasa Goldbergera i njegov skandal s kokainom, pa Adama Malysza i kako je bio lud od adrenalina nakon završetka karijere pa je nastavio s reli utrkama, evo i Jutarnje Zvijezde, sjajnog Austrijanca Thomasa Morgensterna, spomenuše i legendarnog Martina Schmitta u njegovoj još legendarnijoj ljubičastoj kacigi s Milka natpisom, svašta nešto su oni prošli iz povijesti skakanja, sve dok se rukom nisu lupili po ćelempuri...
-Pa šta mi ovo trkeljamo? Najbolji je Matti Nykanen, nijedan skakač nije imao takvu dominaciju u prajmu – zaključi jedan od raspravljača.
-Jebote prajm! Prestani koristit taj izraz. Jedino što me od toga više nervira jest kada se u hrvatski ubacuje rendom.
-Misliš kad se u rendom hrvatski ubacuje rendom, je li to? – hahhahahahhahahhah.
-Dobro, da se vratimo na temu. Nykanen je sigurno najbolji, ali to ne znači i da je najveći u povijesti skijaških skokova, je li tako?
-Naravno da ne znači.
-I Ronaldinho je u prajmu bio naj, naj ikad, pa opet…
-Jebote prajm da te jebo!
A onda im odjednom sine kako će napokon dokučiti tko je GOAT skakaonica, odnosno što treba biti najvažniji i glavni kriterij. Svijet skijaških skokova nakupina je probisvijeta – alkoholičara, narkomana, mentalnih bolesnika, kockara, stripera, anoreksičara, bulimičara, obiteljskih zlostavljača… - a kako i ne bi takvi bili kada se svakodnevno po skakaonicama diljem svijeta hrane prekomjernim količinama adrenalina i kortizola koji su oduvijek i zauvijek glavna sastavnica ovog ludog sporta? Upravo zbog te činjenice, ogromnoj većini skijaških skakača zajedničko je da traju manje od jogurta, stres ih doslovno izbije iz pancerica.
Skijaški meteori
Matti Nykanen, najbolji u povijesti ovog sporta, alkoholom razvaljen otišao je u penziju sa samo 28 godina, ali čak je i on, umirovljen skoro k'o pupoljak, trajno mlijeko Z'bregov za mnoge druge junake. Te godine kada se veliki Matti oprostio, stiglo je novo čudo iz Finske – Toni Nieminen. Golobradi tinejdžer poharao je sve što se moglo – osvojio je Svjetski kup, Novogodišnju turneju, a na Olimpijskim igrama u Albertvilleu 1992. godine ugrabio je čak tri medalje postavši najmlađi osvajač olimpijskog zlata u povijesti sa samo 16 godina i 261 dan. No već dogodine, s majušnih 17 godina, strovalio se u bezdan odakle se nikad više nije iskobeljao. U Svjetskom kupu te 1993. godine osvojio je katastrofalno 50. mjesto utopivši se među gubitnike kojima je druga serija daleka kao povratak Marijana Bana u Daleku obalu. Godinu iza bio je još gori, 52. Nije postao ni punoljetan, a već je bio kraj.
Onda se pojavio spomenuti Goldberger koji je u hipu sve živo poosvajao, a potom još brže ispario u kokainu, pa je izbačen iz austrijske reprezentacije. Pomućen ludilom kokainske krize tražio je od Slobodana Miloševića i ondašnje Jugoslavije da skače za njih, iako su ovi bili pod teškim sankcijama. Zatim je Novogodišnju turneju pokorio Espen Bredesen, ali je odmah godinu iza nestao, a norveška policija bezuspješno ga je tražila. Visok, jako mršav, zadnji put viđen u Bischofshofenu s kacigom na glavi i u crvenom odijelu norveške reprezentacije.
Pa je onda stigao još jedan ludi dječak, ovoga puta iz Slovenije, Primož Peterka se zvao, rasturio je Svjetski kup i Novogodišnju turneju kao beba Isusa u Betlehemu pod borom - sve dok policija i njegovo ime, samo godinu dana iza nije zavela u rubrici Nestali. Pronađen je tek desetljeće i pol kasnije kada ga je supruga Renata prijavila sudu tražeći rastavu zbog opetovanih obiteljskih svađa prouzrokovanim ogromnim količinama alkohola. Naposljetku su se razveli, a Peterka je javno na televiziji priznao kakve bitke bije s C2H5OH. Nije ni Kazuyoshi Funaki dugo trajao. Obilježio je Svjetski kup, Novogodišnju turneju i Olimpijske igre 1998. godine, a onda potpuno nestao. Tražili su ga i na obroncima Fujiyame gdje odlaze Japanci sa samoubilačkim tendencijama, ali ni tamo ga nisu uočili sve dok se dvadesetak godina kasnije nije pojavio na nekom smiješnom natjecanju veterana u Sapporu. Što je u međuvremenu radio misterij je za filmove Akira Kurosawe.
Dugovječnost kao glavni kriterij
Ovo je samo nekolicina priča o meteorima skijaških skokova koji su se vinuli visoko u atmosferu, a onda još brže sagorjeli. Da ih sad ovdje sve idemo nabrajati bojim se da ne bi bilo dovoljno mjesta na čitavom internetu. Upravo zato, kada se raspravlja o najvećem u povijesti, glavni kriterij mora biti dugovječnost, složili su se kafanski stručnjaci. Ravnajući se prema toj osnovnoj premisi prosječnom zaljubljeniku u provođenje novogodišnjeg popodneva pred Garmischom na televizoru, odmah na pamet pada istočnonjemački brko Jens Weissflog koji je trajao, ne biste vjerovali, više od desetljeća. Prvu pobjedu na Novogodišnjoj turneji ostvario je u Innsbrucku u sezoni 82/83 kada se činilo da će SSSR zagospodariti svijetom, a Amerika otići u povijest, a zadnju u Bischofshofenu u sezoni 95/96 kada je SSSR već odavno otišao u podrum povijesti, a Amerika (p)ostala jedina svjetska sila. Weissflog je te godine Novogodišnju turneju osvojio po četvrti put postavši apsolutni rekorder. Taj Istočni Nijemac preživio je tako i Istočnu Njemačku i pad Berlinskog zida, a u mirovinu otišao bez ijednog skandala. Kasnije je otvorio hotel na jednoj planini i danas se bavi turizmom. Nismo sigurni ni može li se u njegovom hotelu kupiti kakav alkoholni napitak. Crna ovca u obitelji, rekao bi Sir Oliver Bingu. Lako tako biti najveći, bez ijednog poroka i mentalne bolesti.
Upravo u vrijeme kada je Weissflog završavao svoju spektakularnu karijeru iz tvornice skijaških skakača zvane Finska pojavio se još jedan golobradi wunderkind kojem je u putovnici pisalo Janne Ahonen. Na početku nitko nije bio siguran ni radi li se o homo sapiensu, taj čovjek se nikad, ama baš nikad nije (na)smijao - Tomislav Karamarko je za njega bio oličenje zajebancije - a skakao je u nekakvoj Daft Punk kacigi. Svijetu se predstavio na Novu Godinu 1995. kada je slavio u Garmisch-Partenkirchenu, a ukupni pobjednik Novogodišnje turneje postao je u sezoni 1998/1999. Raritet je bio taj što nije slavio na nijednoj pojedinačnoj skakaonici, a bio je ukupni pobjednik što je samo potvrđivalo koliko je konstantan.
I u godinama koje su slijedile Ahonen je bio pri samom vrhu, čitavih desetljeće i pol, što nikome prije, a nikome ni poslije nije pošlo za telemarkom, čak ni stričeku Jensu. Čak 14 sezona bio je među 10 najboljih u Svjetskom kupu, od toga osam puta među prva tri. Na postolju je bio nevjerojatnih 108 puta, a među deset najboljih završavao je u suluda 248 navrata. Na Novogodišnjoj turneji ima rekordnih 5 titula ostavivši tako Weissfloga na drugom mjestu, a Svjetski je kup osvajao dva puta.
Ljudi su mu se divili, evo napokon nekoga toliko staloženog i mirnog, gotovo dehumaniziranog, da je u stanju ovoliko trajati. Čovjek bez smijeha, ali i bez poroka. Bez mentalnih bolesti. Hladan kao Amorphisov uvod u album Tales from Thousand Lakes. Godina 2005. bila je posebna brutala u dominaciji. U prvih 13 natjecanja ostvario je nevjerojatnih 11 pobjeda, i već tada je riješio pitanje pobjednika Svjetskog kupa. Zadnje natjecanje je tradicionalno bilo na mitskoj Planici, a ono što će se tamo dogoditi klasičan je scenarij filmova Akija Kaurismakija.
Janne Ahonen zaletio se niz najveću svjetsku skakaonicu, pa letio i letio, preskočio Žabnicu, Zgornje Bitne i Ljubljanu - slovenska mu policija napisala kaznu, jer nije imao vinjetu – evo ga sad nadlijeće i Crngrob – koliko leti na kraju će stvarno završiti u crnom grobu – napokon kreće spuštanje, slovenski komentator u deliriju vrišti gledateljima 'molimo vratite se na svoje kauče i vežite pojaseve', majko mila kolika je ovo udaljenost, rasut će se Ahonen u doskoku k'o nepričvršćena gajba pive na kamionu Ožujske, pokušava napraviti telemark, ali noge mu propadaju, leđima udara u slovensko zaleđeno tlo, puca mu trtična kost, nakon čega ostaje nepomično ležati…
Nema mirovanja ni u mirovini
Nevjerojatnih 240 metara, svjetski rekord (koji se zbog pada neće priznati) svijetli na semaforu Planice dok Ahonena Hitna vozi u bolnicu. Međutim Janne zaustavlja vozača i moli ga da ga ne prebacuje na odjel traumatologije. Strah ga je da će mu tamo mjeriti alkohol u krvi, jer je noć prije, po vlastitom priznanju, strusio 12 piva, a na zaletištu je bio totalno mamuran, pa je valjda zaboravio i na strah. Tada je svijet doznao ono što su odavno znali njegovi sunarodnjaci iz reprezentacije. I Ahonen, baš kao i njegovi slavni finski prethodnici, ima velikih problema s alkoholom, o čemu je on sam iscrpno pisao u svojoj autobiografiju koju je 2009. objavio tik nakon umirovljenja.
Ali tijelo mu ni u mirovini nije mirovalo, jebiga, naviklo je na adrenalin, uzbuđenje. Kako ne bi pio, Ahonen se baš poput Malysza, okrenuo trkama. Zna svojim dragsterom potegnuti više od 400 kilometara na sat, a osobni mu je rekord avionskih 512. Osim s alkoholom, imao je problema i s anoreksijom. Visok 184 centimetra težio je tijekom karijere majušnih 65 kilograma, a često je dnevno ubacivao samo 200 kalorija. Zato je pušio, jer mu je nikotin ublažavao glad. Danas prodaje kampere i popravlja motocikle, bolje da mu je kacavita u ruci nego limenka pive. Borba je svakodnevna, on nije samo čovjek koji se ne smije, nego i alkoholičar koji ne pije.
-Da, Weissflog i Ahonen su najveći u povijesti skijaških skokova – zaključuju ozbiljni analitičari iz betule – Njihov prajm trajao je više od desetljeća za razliku od svih ostalih rendom skakača koji su na vrhu bili godinu, najviše dvije.
-Jebote rendom prajm!
-No ako treba izdvojiti samo jednog na vrhu onda je to Janne. On je najveći, jer je trajao i trajao usprkos porocima – složiše se napokon zaboljelih grla.
Svijet skijaških skokova nakupina je probisvijeta – alkoholičara, narkomana, mentalnih bolesnika, kockara, stripera, anoreksičara, bulimičara, obiteljskih zlostavljača… - predvođenih nenasmješenim luđakom koji noć prije ožeže 12 limenki, a onda doleti u 240 metara dalek Crnogrob.
Potom slomljene trtice otrese crnu zemlju iz groba i onako mamuran, umjesto u bolnicu, odtetura u legendu.