Čitateljski klub Unidu razbija sve stereotipe koji se ovih dana veže uz nove generacije. Oni čitaju, pišu, druže se i u svemu tome uživaju, bez obzira na to što imaju i fakultetske obaveze. Kako je do toga došlo, otkrili su nam studenti treće godine Medija i kulture društva Sveučilišta u Dubrovniku Romana Knežević, Bruno Dedo i Sanjina Cvijanović.

„Prošle godine, negdje pri kraju svibnja usred ispitnih rokova, kolegica i ja smo razgovarale i došle na ideju. Pričale smo o tome kako se ništa ne događa u gradu, kako nemamo ništa gdje bismo mogli spojiti sve studente sa svih odjela na jednom mjestu, a onda i raditi nešto što volimo. A volimo čitati, pisati… Moglo bi biti nešto od toga. I ta ideja se ‘kuhala’ tijekom cijelog ljeta, došao je listopad, počela su predavanja, pitali smo profesore za potporu, dali su nam je i malo pomalo došlo je do Kluba čitatelja“, govori Romana Knežević o samim počecima.

Kada su krenuli s čitateljskim klubom, nisu ni sami znali koliki odaziv mogu očekivati, no njime su sada zadovoljni.

„Nemamo fiksni broj članova. Imamo određene studente koji sudjeluju u gotovo svakom susretu, ali prosječno imamo nekih 15-tak studenata, nekad više, nekad manje. Htjeli smo imati barem nekoliko članova, čisto da možemo započeti s Klubom i organizirati susret koji bi nam svima bio ugodan. Jer nekako razmišljamo – bolje i manje članova, samo da dijelimo isti interes i da možemo voditi neke dobre, stimulirajuće razgovore, nego da dolazi čak i previše ljudi koji možda ne bi bili toliko zainteresirani za naš program“, kaže Bruno Dedo, a Knežević dodaje kako im je „bitnija kvaliteta, nego kvantiteta“.

A u studentskom Klubu čitatelja čita se, očekivano, raznoliko.

„Zadnja knjiga koja se čitala je bila Majstor i Margarita, a prethodno među ostalim i kriminalistički roman Dobri sin. Imamo širok spektar knjiga koje čitamo. Svačiji izbori, žanrovi, stilovi su dobrodošli. U cilju nam je da što više različitih stilova obuhvatimo i da svatko od nas proširi vidike“, objašnjava Dedo.

RUŠENJE PREDRASUDA

„Na neki način se igramo jer sami nismo nikada ništa ovog tipa osnivali. Tako da smo prvi put imali odabir od tri knjige, a na sastanku smo razgovarali o sve tri knjige. Drugi put smo htjeli vidjeti kako će to izgledati kad čitamo samo jednu. Mislim da nismo standardni klub čitatelja, ne uzmemo jednu knjigu, pa razgovaramo o njoj. Imamo, nazovimo ih, rubrike – Booktalk, adionica Wine and write, imali smo prvi kviz o književnosti Knjiz. Planiramo još neke radionice kao što je Storytelling. Jednostavno, igramo se, trudimo se književnost promatrati iz puno kutova. Ima ljudi koji jednostavno ne vole pročitati roman, nego recimo vole pisati. Ili vole kratke priče, ili vole samo doći i igrati se s nama“, dodaje Sanjina.

Lijep je ovo odmak od poražavajuće statistike koja iz godine u godinu pokazuje da sve manje osoba u Hrvatskoj čita.

„Iskreno mislim da potičemo ljude na čitanje. Na prvom sastanku su skoro svi rekli da vole čitati, ili su voljeli, ali nemaju vremena, pa im je ovo super motivacija. Ali događaju se i susreti na Booktalku gdje netko jednostavno ne stigne završiti knjigu, što je sasvim u redu s obzirom na to da smo mi studenti i da i naš dan traje samo 24 sata, imamo obaveza na svakom polju. Ali nam je drago da je netko pročitao barem jedan dio, pa razgovaramo, izvlačimo teme oko kojih možemo dosta debatirati. Netko pročita, netko ne. A imamo i kolegu koji nam svaki put dođe i pita nas može li posuditi knjigu iz naše male knjižnice, jer imamo nekoliko knjiga koje smo mi, između sebe, donirali, jer još nismo krenuli s nekim suradnjama. Mislim da je to najljepši osjećaj, kad netko dođe i pita – mogu li posuditi knjigu, vidio sam jednu odličnu“, govori Sanjina, a Romana dodaje:

„Ono što mi želimo je srušiti predrasude. Klub čitatelja ne znači da pročitamo 30 knjiga mjesečno. I mi također imamo ispite, rokove i sve, ne stignemo ni mi toliko. Tako da, ako netko dođe, a ne pročita knjigu nego sluša o njoj, to je isto super, možda će je pročitati idući put.“

Cilj im je da se nitko ne osjeća isključen nego prihvaćaju sve, pa i one koji su pročitali tek poglavlje ili dva. Ili možda čak ni ne vole čitati.

DOBRODOŠLI SVI, NE SAMO STUDENTI

„Zamislili smo da to bude konstruirano isključivo kao druženje. I da ne bude nikad nešto što je strogo određeno nego da svi zajedno kao kolege i prijatelji sjednemo, popričamo, družimo se. Kao što su kolegice i rekle, nije Klub samo za one koji čitaju nego i za one koji pišu. Jer ima određenih članova kojima treba podrška pri pisanju, a susreti Kluba čitatelja im dobro dođu kao vrsta predstavljanja nekih tekstova, imaju određenu, užu publiku koja im može dati savjet, mišljenje, a to je veoma korisno“, kaže Bruno.

Početna ideja su bili sastanci jednom mjesečno, da bi se to pretvorilo u dva, pa čak i tri druženja. Pokušavaju izbalansirati: ako su organizirali jedan razgovor o knjizi, drugi sastanak obuhvatit će neki drugi sadržaj.

„Važno nam je sastati još jednom, jer nas kolege stalno pitaju kada će biti sljedeće druženje. Tako nam je drago jer shvaćamo da nismo dosadni, ljudi žele da se što više sastajemo. Pa gledamo ako smo čitali Majstora i Margaritu onda organizirati neko neformalnije druženje“, govori Sanjina, a Romana objašnjava da im je posebno drago jer na svaki susret dođe netko novi.

„To nam je super jer je ili čuo od prijatelja, prijateljice, vidio na Instagramu, na plakatima ili nešto slično. I dokaz nam je da radimo dobru stvar“, kaže Romana.

Naglašavaju kako Unidu čitateljski klub možda jest prvi studentski čitateljski klub u gradu, ali to ne znači da za sudjelovanje treba biti student. Već sada se s njima druži srednjoškolka, a imaju puno upita i od bivših studenata.

„Ono što je zanimljivo, kod svake knjige damo pitanja koja se tiču života. Iščitamo knjigu i vidimo kako je možemo prenijeti u stvarni život. Mislim da bi bilo zanimljivo da imamo ljude iz svih sfera života, da čujemo i njihovo mišljenje“, kaže Romana.

No zasad su članovi ipak većinom studenti, koji moraju kombinirati obaveze koje svaki fakultet nosi s čitanjem. A dobro je poznato da je „nemam vremena“ jedna od glavnih izlika za nečitanje.

„Imam periode kad jednostavno ne mogu čitati. Ali onda imam momente kad čitam tri knjige u isto vrijeme, jer mi je dosadno jednu. Tako da to puno ovisi o našem raspoloženju, motivaciji. Meni čak nije stvar u tome koliko imam obaveza, nego kako se ja osjećam. Jer ako ne mogu pročitati, uvijek pogledam barem epizodu serije. Trudim se samoj sebi postaviti izazov da pročitam svaki dan nekoliko stranica jer mi to možda pomogne da malo češće čitam. Taj sam tip osobe koji će u pet dana pročitati tri knjige ili mjesec dana neće ništa otvoriti“, objašnjava Sanjina kako funkcionira njen čitateljski ciklus.

Bruno, s druge strane, zapravo i ne čita toliko često.

„Nemam vremena ili nemam volje. Ali ja pišem, pa nekad kroz taj proces pisanja jednostavno moram uzeti nešto što je netko drugi napisao, čisto da nađem inspiraciju i potencijalnu vodilju. Ne čitam toliko koliko neki od članova čitateljskog kluba“, objašnjava Bruno.

A slično je i s Romanom, koja kaže da za nju čitanje i pisanje predstavljaju odmor.

„Nije mi problem ako imamo za učiti, jer ću to uzeti da se odmorim – netko pogleda seriju, a netko pročita par stranica knjige. Što se tiče pisanja, mislim da je to dobra ventilacija, kad pišemo izbacujemo sve dobre i loše stvari iz sebe i onda se očistimo od toga i lakše nam je krenuti dalje“, dodaje Romana.

Slažu se da za čitanje ipak treba i više koncentracije, na što nije svatko u svakom momentu spreman. Od žanrova, Sanjina preferira pustolovnu fantastiku, jer voli pobjeći u neki drugi svijet. Bruno voli komediju, s naglaskom na crnu komediju, no ono što piše nije nužno žanrovski određeno, već neke stvari prikaže na komičan, a druge na tragičan način. Romana također voli znanstvenu fantastiku, a u pisanju – ovisi u kojem je raspoloženju. Nekad je to poezija, nekad roman struje svijesti, a ima i znanstvene fantastike.

Tako različiti, a opet tako slični, nije ni čudo što su prihvaćeni kao dobrodošao novitet u studentskim, a nadaju se, i širim krugovima. Planiraju rasti, a ideja im svakako ne nedostaje.

„Najbolje su one poruke u 11 sati navečer - e, a mogli bismo ovo napraviti“, smije se Romana.

Sanjina pak govori  kako joj je želja povezivanje s drugim čitateljskim klubovima u Hrvatskoj.

„Jer znamo da nismo jedini, za Dubrovnik smo svjesni da jesmo. Želja nam je stvoriti tradiciju, da oni dođu nama, pa mi njima, da se tako upoznajemo. Također, voljeli bismo ostvariti neku suradnju s Dubrovačkim knjižnicama ili možda s nekim izdavačkim kućama, jer nam je to baš veliki problem, jedan od faktora koji odlučuje što ćemo čitati. Jer, mi bismo neku knjigu, a onda vidimo da imamo samo jednu, pa biramo radije nešto drugo. Bilo bi nam lakše kad bismo imali pomoć“, kaže.

KORAK PO KORAK

Skromno naglašavaju da su ipak u svemu još uvijek početnici.

„Htjeli smo započeti na intimniji način, da s užim krugom krenemo, da nam svima postane ugodnije baratat sa svime time. Pa kasnije, kad se oslobodimo, kad uhvatimo tijek stvari, počnemo na nekoj većoj razini. Jer smo imali razne prijedloge kad smo osnivali klub – da radimo druženja na većoj razini, da zovemo određene književnike, poznatije osobe. Međutim, to nam je tad bilo malo previše jer nismo bili upoznati s cijelim organizacijskim procesom. Nismo se tada još ostvarili u ovoj ulozi. Kad odradimo određeni broj susreta i kad nam svima to postane malo prirodnije, nadamo se krenuti na nekoj malo većoj razini“, kaže Bruno, a Sanjina dodaje da se trude i pokušavaju, pa su sve što su planirali, uspješno organizirali. Tako su organizirali i razgovor s književnicom Andreom Debak, koja je poslušala njihove radove i ostala u kontaktu s njima.

„Idemo korak po korak, pomalo, bilo je i prijedlog da se organizira svečano otvorenje, a to nam se nije svidjelo. Meni je jako drago što je naš čitateljski klub prepoznat i što nas ljudi zovu, želimo da ljudi znaju, ali isto tako, stvarno nije klišej priča, ali nama nije bila prvobitna namjera da se mi ‘proslavimo’ ili radimo zbog fakulteta, medija, bilo čega, nego nam je bilo zbog nas samih. Zbog druženja, nama neki odmor, vježba, praksa“, kaže Sanjina.

Granica nema, pa su tako organizirali čak i večer stand-up komedije.

„Htjeli smo to odvojiti od Kluba čitatelja, napraviti nešto veće u organizacijskom smislu. Došlo je 70-tak ljudi, što je nama u organizacijskom smislu odlično. Pa i za grad, da u ovako maloj sredini ljudi dođu na nepoznata imena. S time smo zadovoljni zato što smo napravili još jedan korak prema zrelosti da bi idući projekt bio još i bolji“, priča Romana, a Sanjina dodaje da to pokazuje i njihovu zrelost, jer je gore nešto obećavati, a onda to ne ispuniti.

I kako onda reći da mladi ne znaju, ne žele, nemaju volje? Ako ste još uvijek sumnjičavi, najbolje da pođete na jedan od sastanaka UNIDU čitateljskog kluba. Jer, ne morate biti student, ne morate čak voljeti ni čitati, već samo biti otvoreni za jednu sasvim posebnu vrstu druženja.