Piše: Maro Marušić

Nakon Singapura, svoj put jugoistočnom Azijom nastavljam u Maleziji. Što ja uopće radim u ovom kutku svijeta? Prijatelj se ženi Filipinkom i pozvao me na svadbu u Manillu. Obzirom da ću prevaliti ogroman put i da će me oklepiti jet leg, prije samih Filipina, odlučio sam par dana provesti na Malajskom poluotoku. Vi mi sad zavidite, ali najluđe od svega, što mi se uopće nije išlo. Da nije bilo poziva na svadbu, sigurno ne bih bauljao po Indokini i otocima u Indijskom oceanu.

Postoje dva osnovna razloga zašto mi se danas putuje mnogo manje nego ikad. Prvi i manje bitan razlog su korona-kreteni. Budaletine su nam nametnule lockdown, nitko ništa nije radio, pa se štampao novac kao da je riječ o slovenskom porno magazinu Vroči Kaj s kraja osamdesetih, što je rezultiralo brutalnom inflacijom i povećanjem cijena. Danas na svijetu nema jeftine zemlje, svuda je skupo kao povrće na pjaci u Gružu, pa potrošit tri, četiri hiljade krvavo zarađenih eura na dva-tri tjedna zezancije, nema previše smisla. Drugi i puno bitniji razlog je sam moderni turizam kao takav. Gdje turistička noga kroči, naime, nema više života lokalnog stanovništva, a i u ovom slučaju, cijene svega, posebno nekretnina, samo bujaju. Sve manje želim sudjelovati u tom začaranom krugu modernih putovanja gdje se okreće lova nauštrb kvalitete života domorodaca.

No, evo mene starog licemjernog turista u avionu Air Asije. I ona je lijepo poskupila, baš kao Ryanair ili Easy Jet. Na papiru su cijene prihvatljive, ali samo ako putuješ gol. Ako imaš ikakvu prtljagu, konačna karta dobrano će narasti. Sreća da je tamo vruće kao na duplerici Vročeg kaja, pa ne moraš potezati (pre)veliki ruksak. Kako god okreneš, super je da u Aziji, za razliku od Latinske Amerike, postoje niskotarifni prijevoznici. I dobra, jako dobra stvar je ta da su nakon korone, kako bi nanovo privukli turiste, ukinuli sve vize. Sjećam se kad sam u ono davno doba pr. kr. (prije korone) morao ići u Zagreb, u tajlandsko veleposlanstvo kako bih pribavio papirologiju za ulazak u zemlju Paradorna Srichapana.

Posjet otoku Penangu

Kad sam već na obalama razvikanog Andamanskog mora naravno da ću na neki otok. Malezijska obala nije razvedena kao tajlandska, što potvrđuje i Penang, koji je u skladnom braku s kopnom, iako je djevojački otok. Naime, s mainlandom je spojen mostom i daleko je od nekog tropskog raja s razglednice. Pun nebodera - izgleda kao šanerska verzija Singapura i Kuala Lumpura - a baš u jednom takvom sam i uzeo smještaj. Cijena noćenja 40 eura, a u sredini četrdesetkatnog zdanja na raspolaganju su bazen i teretana. Gotovo svi novi i moderni neboderi u Maleziji imaju zajedničku prostranu kadu za rasplivavanje i prostore za rekreaciju poput stolnog tenisa, sprava za vježbanje, ali i mjesta za roštiljanje. U Dubrovniku možete kvadrat stana platiti i 10 tisuća eura, nikakvu sličnu pogodnost nećete dobiti.

Penang ima skoro 2 milijuna stanovnika od kojih najveći broj radi u IT sektoru koji uz naftu čini okosnicu malezijskog gospodarstva. Malezija je puno razvijenija od mojih stereotipa prema njoj, ne samo u ekonomskom smislu. Smatrao sam da je riječ o klasičnoj muslimanskoj devojebini gdje žena ima pravo glasa kao Francuz iz doba Luja 14. - kad ono Mlada Debela me u taksiju vozi s aerodroma u smještaj (!) - odnosno predrasuđivao sam da ne smiju izlaziti iz kuće na žurke bez burke, a kamoli voziti auto, ali Malezija se ipak vjekovima naslanja na budizam, pa je sve opuštenije nego li je to slučaj s islamskim rođakinjama u sjevernoj Africi ili na Bliskom istoku.

Inače, političko uređenje Malezije je nekakav čudan hibrid. Riječ je o izbornoj monarhiji. Drugim riječima, kralj se bira, ne dolazi se na tron rodbinskom linijom. Savezne države, odnosno sultanati od kojih se Malezija sastoji, na čelu imaju vođu koji se onda međusobno natječu za kralja. On se bira na razdoblje od pet godina. Iako bi neupućeni Zapadnjak pomislio da je riječ o autokraciji, kralj više-manje ima ceremonijalnu ulogu. Vlada na čelu s premijerom je ustvari izvršna vlast, a tu je i Gornji, te Donji Parlament čije članove na izborima biraju građani. U biti je riječ o klasičnoj demokraciji, naravno ostaje pitanje koliko je ona u praksi slobodna, a koliko kontrolirana. Jedno je sigurno, za razliku od Singapura, puno je više političkih stranaka, a i u raznim godišnjim izvještajima o demokraciji, Malezija je znatno bolje plasirana od svojih susjeda Indonezije, Tajlanda, Mijanmara, Vijetnama…

Vratimo se mi na Penang. Moj plan je bio da se tamo kupam, naravno, jer što bih drugo radio na tropskom otoku, ali plaže su ružnjikave, čovječe, ljepše se točat u Rijeci dubrovačkoj, pa sam odustao od tog logičnog nauma. Baš sam glupi turist! Što sad da radim? Potegnuo na drugi kraj svijeta, a dosađujem se. Vruće je i vlažno, kao u sponzoruše na prvoj spoju s nogometašem, pa se tijekom dana ne mogu maknut nigdje iz klimatiziranog prostora. Ajde, iskoristit ću neboderski bazen i strpjet se do pada sunca, a onda pravac Georgetown. Centar grada pun je kolonijalne ostavštine i pod zaštitom je UNESCO-a, pa se sigurno ima što vidjet.

UNESCO-v raspad

Kolonijalna arhitektura zaista je prekrasna, ali u prilično derutnom stanju. Odmah mi napamet padaju prijetnje Dubrovniku kako će mu se skinuti zaštita ako bude radio sranja u kontaktnoj zoni stare gradske jezgre, a ovdje se sve raspada i čini se da se nitko previše na obazire, ponajmanje UNESCO. Stižem u ulicu Love Lane punu pubova u engleskom stilu, nije kolonijalni britanski duh nikada otišao iz Malezije što potvrđuje i činjenica da svi govore ili barem natucaju engleski. U jednom od pubova svira bend, naravno neki brit-pop, nisu loši, štoviše, napravili su vrhunsku atmosferu, a kad su završili s nastupom skupljaju lemozinu. Genijalno! To su ti spektakularni momenti zbog kojih vrijedi putovati, iako sa svakim novim putovanjem manja je mogućnost da ćeš iskusiti nešto slično/novo, jer si već toliko toga prošao.

Dosta je Penanga. Idem se okupati na neku lijepu plažu kad sam već ovdje stigao, tko zna hoće li mi noga ikad više kročiti u ovaj dio planete. Čitajući putopise o Maleziji svi ističu kako je otok Langkawi taj – tropski raj s tirkizom, a jedan čak piše kako mu se plaže mogu usporediti sa sejšelskim(!). Opa, zvuči dobro. Evo mene starog licemjernog turista opet u avionu AirAsije. Ovo je najkraći let u mom životu. Traje 25 minuta. Avion se nije ni dignuo, a već se počeo spuštati, kao da je riječ o muškarcu srednjih godina kojeg muči manjak testosterona. Zbog brze promjene visine i tlaka zuji mi u ušima kao u sobi bez komarica tijekom ljetnih mjeseci.

Potencijal Langkawija nisu samo prepoznali strani turisti, nego i domaći političari. Kako bi privukli još više posjetitelja i otkinuli dio kolača susjednom i puno posjećenijem Tajlandu, proglasili su ga duty free zonom, odnosno ukinuli su porez. Cijene bi trebale biti smiješne. Našao sam neki hotel od tri zvjezdice na plaži za 20 eura noć, ali nije tako idilično kako se čini na prvu. Daleko sam ja od čistunca, potvrdit će vam to sve moje bivše, ali ovo je čak izvan granica mojih kriterija. Šporkeca sobe indijskih je razmjera, a ni plaža pred hotelom nije ništa bolja od penangških. Jebo ja onog sejšelskog putopisca s interneta, pa gdje mu je ta tirkiza? Ajde, možda na nekom drugom kraja otoka. Surfam bespućima internetske zbiljnosti i svi putovi vode na sjever Langkawija. Plaža Tanjung (na početku sam je zvao Tanjug, po legendarnoj telegrafskoj agenciji Jugoslavije) je sveti gral tirkize koji cijeli život tražim, tako bar ispada čitajući recenzije. Ja sam, čini mi se, i do sada svijetom putovao jedino da nađem tirkizni raj, ovisnik sam o toj boji još otkako sam se krajem osamdesetih godina po prvi put okupao u bazenu Hotela Belvedere čije je očaravajuće plavetnilo zauvijek promijenilo moje životne prioritete. Ima nešto opijajuće u tirkizi, zaista.

Od tirkize – ništa!

Na Tanjugu nema skoro nikoga, turisti se nakon korone nisu amo vratili, ako su ikad i došli u nekom masovnijem broju. Plaža je zaista lijepa, pijesak bijele boje, prašuma koja se spušta sve do površine mora, ali od tirkize - ništa! Zakoračiš do gležnja i uopće ne vidiš stopala, eto kako je mutno more, u rangu s ušćem Neretve ili samim krajem Zatona, tamo gdje je onaj potok. Takva je i boja – šugavo zelena. Šta li je onaj putopisac vidio, bit će čovjek klasični daltonist. Fotografije Tanjuga na internetu su baš poput srpske novinske agencije – lažu tisuću riječi!

Sutradan nemam previše motiva za tražit neku novu plažu, pa kad sam već u Aziji, odlazim na masažu. Cijena klasične masaže je nešto više od 100 kuna, naravno puno jeftinije nego u Dubrovniku, ali i to je strašno poskupilo nego što je bilo prije par godina. Na Tajlandu sam na plaži resorta od 5 zvjezdica malo prije korone plaćao svega 50 kuna za sat vremena masaže, vjerojatno je i sad tamo triput skuplje, a ne bi me čudilo da je toliko cijena narasla i na Langkawiju – ne zaboravimo da nema poreza. Da ga ima, 150 kuna bi bila neka realna cijena što više nije prihvatljivo za moj džep.

Nikada se ta vremena hedonizma neće vratiti, ali možda i bolje tako. Moderni turizam je karcinom koji razara lokalno tkivo, nikakve ljepote i romantike tu više nema, kao prije 20 i 30 godina kada su u iste apartmane dolazili uvijek isti gosti koji su postajali prijatelji s domaćinima, dijelili radost i tugu, integrirali se u lokalno stanovništvo, a ne ga gazili.

Za kraj Malezije evo mene licemjernog turista u Kuala Lumpuru, New Yorku istoka, kako mu tepaju. Neboderi su zaista prelijepi, a posebno se ističu sad već legendarni Petronas Towers. Dok posmatram te ogromne divove razmišljam kako je moguće da ovako nešto čovjek napravi. Zaista je čovječanstvo u tehnološkom smislu daleko doguralo, no s druge strane, u onom emotivnom i empatičnom, još uvijek smo pri početku.

Moderni turizam je samo dokaz toga, industrija bez duše koja odavno sreću ne donosi lokalnom stanovništvu, a sve manje i samim putnicima.