Imate li vi osjećaj da vrijeme nenormalno brzo ide, da se godine redaju neshvatljivo brzo!?
Još jučer smo bili u ljetu, a već je došla kasna jesen i žene stavljaju selfie s plaža, gledamo one bedre ala hrenovke koje navodno impresioniraju publiku jer se eto one kupaju početkom studenom, a malo iza toga komercijalna mašinerija puni police Božićnim ukrasima po butigama.
Eto ti iza Svetog Nikole, odmah i Svetog Vlaha, pa Uskrsa, pa opet ljeto i tako u krug nenormalno brzo. Svake godine sve brže i brže.
Da ne pričam o tome kako više nemamo vremena ni za što. Ne stignemo ni pola toga odraditi, kasnimo s gomilom obaveza, odgađamo dogovorene kave u nedogled i tako u krug. Od brzine da se nešto i negdje stigne, otuđili smo se jedni od drugih.
Tko je ovako ubrzao vrijeme, što nam se to događa ljudi moji, zašto ovako jurimo nekuda, zašto imam osjećaj da stalno kasnim za nečim !?
Tehnologija nam je omogućila ekstremno brzu komunikaciju, auta su nas maksimalno ubrzala, sve nam ide u prilog da možemo više, brže i učinkovitije, a nama je iz nekog razloga vremena sve manje i sve teže stižemo...Ponekad imam osjećaj da mi život izmiče iz ruka.
Zbog čega sam kao dijete imao osjećaj da zima nikad neće proći, da su godine ekstremno duge? Jeli brzi život danas stvar naše percepcije ili je zaista tako !? Idemo istražiti...
Prije svega treba biti svjestan činjenice da je tijekom djetinjstva svako iskustvo novo i našem je mozgu potrebno više vremena da doživljaje procesuiramo, memoriramo i posložimo dojmove.
Kao djetetu stvaraju se novi kognitivni procesi koji nastaju po prvi put, što stvara doživljaj sporog prolaska vremena.
Kao djeca više smo svjesni trenutka, doživljavamo sve svim osjetilima, prisutni smo ovdje i sada, dok se godinama gubi svijest o vremenu uslijed slabije koncentracije i lošijeg pamćenja, ali i zbog sve veće otuđenosti od života.
Živimo po inerciji, postajemo nesvjesni, živimo po nekom ustaljenom mehanizmu što stvara osjećaj ubrzanosti. Ponašamo se kao hrčak koji okreće ono kolo beskrajno i besmisleno, i svaki mu je dan isti.
Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da nam, dok smo djeca, jedan dan predstavlja ogroman udio u našem dotadašnjem životu, dok starenjem svaka jedinica vremena postaje relativno manja u odnosu na naš protekli život, što povećava osjećaj prolaznosti.
S druge strane, mi kao odrasli uglavnom živimo ukalupljene procese, budući da je naš mozak upoznat s većinom kognitivnih procesa, i ne stvara se taj osjećaj novog doživljaja, koji se tek djelomično može promijeniti mijenjanjem rutine, okruženja i putovanjem, kako bi se život oživio i kako bi se naša iskustva obogatila, a vrijeme „usporilo“.
Kada živimo po rutini, stvara se osjećaj monotonije i predvidljivosti, naš mozak percipira manje novih informacija i događaja, i naša sjećanja postaju manje detaljna, pa se vremenski intervali čine i kraći.
Osim toga treba biti svjestan i činjenice da su nas društvene mreže kirurški odstranile iz stvarnosti života. Globalni trendovi i komercijalizacija nas je dehumanizirala. Izgubili smo svjesnost, fokusiranost i prisutnost u trenutku.
Misli su nam stalno pod raznim digitalnim stimulansima, s čime u potpunosti gubimo svjesnost o prolasku vremena, nemamo osjećaj stvarnosti i prevladava osjećaj da vrijeme brže prolazi.
Što je to još što nam krade vrijeme ? Tisuće programa na TV-u koji se nude dok s kauča vrtimo po njima satima. Kupovanje besmislenih poklona za razne rođendane, za Božić i slično. Kupujemo na tisuće besmislenih stvari koje nam nikada neće trebati.
Što nam još krade vrijeme? Obilazak svih mogućih manifestacija i stavljanje sebe na društvene mreže kako bi impresionirali publiku, s čime želimo pokazati svima, da smo svuda prisutni i da navodno vrijedimo u današnjem poimanju vrijednosti.
Brojanje lajkova, otvaranje profila s parolom: „ Vidljiv sam na društvenim mrežama, dakle jesam!“ živimo život neumorno se dokazujući drugima.
Sve nam to krade od života i stavlja nas u vremeplov koji stvara dojam da se vozimo autocestom života bez ograničenja brzine. Od brzine ne primjećujemo niti kuće, niti more, niti zalazak sunca.
Ne uživamo u vožnji jer nismo prisutni. U toj brzini vidimo samo siluete vjetrobrana, pokojeg nadvožnjaka i brda. Mislimo o cilju, ne uživamo u putovanju.
Opteretili smo život sa puno toga nepotrebnog što nam krade vrijeme...
Kako živjeti i usporiti život? Više putovati, više biti, više voljeti, više grliti, gledati u oči, više biti svjestan i prisutan. I gledati svoju djecu kako rastu, kako se smiju, kako provaljuju gluposti ali s punim doživljajem, ne onako usput.
Osvijestiti te male trenutke između dva treninga i dodatnog tečaja engleskog, dok ih godinama vozimo kao redovna linija. Prebrzo postanu ljudi, a često si odsutan i opterećen nepotrebnim mislima i brigama, i shvatiš da si misleći o nepotrebnim i besmislenim stvarima zaboravio na vlastitu obitelj.
Zagrlite mater i oca jer su još živi. I budi sretan što ti u imeniku mobitela piše mama i tata. Godinama nisam mogao svoga oca iz imenika izbrisati. To je način da usporiš vrijeme.
Previše žurimo kao da nešto stalno moramo. Tako nam je nametnuto, a ne znamo se iščupati iz toga.
Potrebno je osvijestiti zahvalnost. Isključiti se od nepotrebnosti što više i češće.
Da vam doktor reče da vam je ostalo još samo dva mjeseca života, itekako bi te bili svjesni svake sekunde. Upijali biste svaki atom života, ne biste ga uzimali zdravo za gotovo.