MLADI DUBROVAČKI ZNANSTVENIK U BRITANSKOM LABORATORIJU Ivuša Vuković: Radimo eksperimente vezane uz najskuplji lijek na svijetu!
Naš mladi sugrađanin mr.sc. Ivuša Vuković završio je dubrovačku Privatnu gimnaziju, dok je u Engleskoj završio biološke znanosti na University of Essex te magisterij molekularne biologije i patologije virusa na jednom od najbolje rangiranih sveučilišta u svijetu Imperial College London.
Predavanja su održavana u bolnici St. Mary's Hospital u kojoj se rađaju članovi kraljevske obitelji i u kojoj je otkriven penicilin kao prvi antibiotik. Mladi je znanstvenik i praksu odradio u Londonu, točnije u najvećem europskom biomedicinskom “Francis Crick Institutu“ gdje je nakon jednog od njegovih gostujućih predavanja imao priliku upoznati poznatog hrvatskog znanstvenika Ivana Đikića.
Povod za razgovor bili su BREXIT i uvjeti studiranja svih koji žele edukaciju u poticajnoj konkurenciji na nekoj od vodećih svjetskih znanstvenih institucija.
Koje su razlike kod studiranja na našim fakultetima i na visokim učilištima u Londonu?
- Iz priča s kolegama sa sličnih fakulteta u Zagrebu, Osijeku ili Rijeci zaključio sam kako je primarna razlika hrvatskog i britanskog koncepta organizacija i veća usmjerenost praksi i pomaganju studentima jer su tamošnji profesori jako angažirani i stalo im je do uspjeha studenata. Radi se u grupama od 10 do 15 studenata i nemoguće je da profesor studenta “uzme na pik“ i šikanira niti favorizira: sve je anonimno i pismeno, svi dobiju identične testove i pod šifrom te profesori ne znaju koga ocjenjuju. Mislim da im je tako i lakše… Jako se pazi i strogi su glede prepisivanja koje se na ovim prostorima etabliralo kao “domaći sport“. Tijekom pismenih ispita fakulteti za nadzor zapošljavaju ljude, studenti su međusobno odvojeni, a mobiteli u vrećicama na podu. Na stolu smiju biti samo boce za vodu, ali bez naljepnice kako bi se izbjeglo da na njoj bude bilo što napisano te se baš i ne može prepisivati.
Koliko je studenata na godini i što čeka one koji žele studirati u Britaniji koja više nije dio EU? Kako je riješen smještaj, ima li studentskih domova i beneficija?
-Na prve tri godine su velike grupe s po 200 studenata na svakom smjeru, dok su grupe i razredi na magisteriju znatno manje, po 20, 25 studenata. Većina fakulteta ima svoje studentske domove koji su neposredno uz njih ili u blizini. Obično su to kupljeni ili objekti renovirani za potrebe smještaja studenata u male studentske sobe koje se često dijele, a zadnjih su godina sve skuplje. Generalno, na prvoj vam godini fakultet jamči smještaj koji se, naravno, plaća, ali studenti druge godine mogu računati tek na dio smještaja koji nije popunjen! Stoga mnogi studenti s prijateljima nalaze stanove i dijele ih pa sam se i ja tako snašao. Smještaj se plaća tjedno, a cijene su većinom 80-150 funti tjedno, u što je uračunat i trošak komunalije. Minimum standarda je zajamčen i sve funkcionira: nije najnoviji, ali nema straha da vas dočeka raspadnuti namještaj.
INTERES ZA STEM
Ima li razumijevanja za studente lošijeg standarda?
-Fakulteti pojedincima dodjeljuju financijske subvencije za smještaj i život uopće, za što popunjavaju određene formulare. Postoje neke privatne fondacije i organizacije, pretpostavljam i državne, a studenti svakako trebaju kontaktirati tajništvo fakulteta koje ih dalje usmjerava.
Koje fakultete preferiraju hrvatski studenti?
-Najviše žele studirati znanost i programiranje. Osobno, u Britaniju sam pošao zbog kvalitetnog programa kakav nisam našao u Hrvatskoj: nudili su predmete i smjerove koji me zanimaju, dok sam od prijatelja koji taj fakultet studiraju u Zagrebu doznao da se na Biologiji nudi većina predmeta koji su iz programa za – Kemiju! To nema smisla! Na Sveučilištu u Essexu upoznao sam više studenata iz Zagreba, Rijeke i Splita koji su studirali međunarodne odnose, pravo i prirodne znanosti i s nekima sam postao i prijatelj. Mnogi fakulteti ulažu u STEM (science, technology, engineering i mathematics) gdje se najviše radi s računalima i u laboratorijima i visokom stopom zaposlenja.
Što je Brexit promijenio za naše studente?
-Posljedica Brexita je znatno manje hrvatskih i studenata iz susjednih zemalja. Sad je otežan i pristup jer je godina fakulteta 9 tisuća funti, a magisteriji su još skuplji uz cijene 10-15 tisuća. Dok su bili u EU, studenti su mogli uzeti lako dostupne državne kredite koji su nudili niže rate povrata kredita, što sam i ja iskoristio. No, toga više nema i u uvjetima skupljeg života svi moraju, sami sve financirati: stanarinu, sve račune i hranu. Iako, sad kad sam došao doma na odmor, usporedba cijena hrane kaže da razlike nisu velike. No, uz životni ritam, posebno u Londonu, sve je skuplje. Ipak, svi koji su pošli trude se izdržati prve tri godine, a dobro je da Brexit nije ukinuo stečena studentska prava nama koji smo se upisali dok je Britanija bila dio EU. Također je olakšano i dobivanje državljanstva ako si došao prije Brexita i živiš pet godina u Britaniji. Prvo prijaviš prebivalište i potom polažeš za državljanstvo, s tim da i to košta oko dvije tisuće funti. Polaže se vrlo detaljan veliki test za kojeg se treba dosta naučiti o ustroju vlasti, kulturi. Ali, ako si odlučio, tad naučiš što treba.
PROJEKTI ZA BUDUĆNOSTI
Je li Hrvatima u Britaniji teško naći posao?
-Uočio sam kako nas, uglavnom, dobro primaju jer su svi koje znam dobri radnici i poslodavci su s njima zadovoljni. Problem je dobiti prvi posao: postoji mnogo oglasa, ali se dobri poslovi brzo popune! Za takve poslove za samo nekoliko sati stigne 50 do 100 prijava i natječaj se odmah zatvara da se prijave što prije pregledaju i odabire željeni kadar. Za moju se poziciju prijavilo 400 kandidata, ali sam imao sreću da budem primljen nakon više rundi razgovora. Od prijave do odgovora prošlo je oko dva mjeseca, nakon čega je započeo dugi proces intervjuiranja koji traje još dva mjeseca! Tako sam posao tražio ukupno četiri mjeseca iako sam u međuvremenu poslao više desetina prijava za poslove. Izuzetno sam zadovoljan što radim kao znanstvenik i pomažem kod eksperimenata u laboratoriju s dvadesetak znanstvenika. To je laboratorij za gensku terapiju i razvija specifične terapije za rijetke genetske bolesti. Jedna od tih terapija za djecu, terapija za metakromatsku leukodistrofiju već je odobrena u SAD-u i većini zemalja, a riječ je o smrtonosnoj urođenoj bolesti neurološkog sustava gdje se djeci tijekom razvoja otežava hod, pada im inteligencija i slabe mišići. Rad na tom lijeku do odobrenja je trajao oko 15 godina i trenutačno je to najskuplja terapija na svijetu. Upravo radimo na terapijama koje će, možda, biti dovršene i priznate za nekih deset godina. Uz to sam angažiran i na projektima istraživanja nekoliko oblika karcinoma i nekih rijetkih autoimunih bolesti koji su tako rijetke da ih u odnosu na populaciju Hrvatske ima samo jedno ili dvoje pacijenata.
Čini se kako ste zadovoljni time što doprinosite nečemu tako vrijednom. Što biste učinili da ste barem nakratko na vlasti u Hrvatskoj? Kako biste zadržali mlade u zemlji?
-Da bi se mladi zadržali u Hrvatskoj ključni su prekid korupcije i nepotizma, reforma obrazovnog sustava u smjeru praktičnih vještina te stvaranje pravednijeg i inovativnijeg tržišta rada koje nagrađuje sposobnosti, a ne veze. Osobno me u inozemstvu najviše privlače poslovi i edukacija. Znanstveni sektor koji me zanima u Hrvatskoj nije baš razvijen i ne bih imao priliku raditi neka veća istraživanja te naučiti nešto najsuvremenije. Mladima za život fali mogućnost rješavanja profesionalnog napredovanja i stambenog pitanja koje ni u Britaniji nije lako riješiti, posebno ne u Londonu. Oko njega možda da, a osobno se osjećam privilegiran jer mi je stan dosta blizu radnom mjestu, na tek nekih 30 minuta! Ali, dio kolega putuje na posao i po dva do tri sata! Njima je to sasvim u redu, a nama previše…
Što na takvom tržištu poslodavci čine kako bi zadržali najkvalitetniji kadar?
-Dosta ulažu u razvoj radnika, u usavršavanje i savladavanje novih tehnika. Promoviraju dosta suradnju s drugim kompanijama i znanstvenim institucijama, dosta su korektni i često nas pitaju za mišljenje, što je komunikacija kakvu samo možemo poželjeti. Nema tu primitivne konkurencije i podmetanja, ali ima dosta međusobnog podržavanja.
Nakon svega, što bi bilo presudno za vaš povratak u Hrvatsku?
-Volio bih pronaći posao sličan ovom kojeg već radim, da su to tvrtke kao Pliva ili slične. No, u narednom desetljeću želim skupiti još iskustva. Dotad, u Britaniji mi najviše nedostaju obitelj i prijatelji. Ni socijalni život nije baš nešto ekstra: ljudi su dosta užurbani i zaposleni, a za kavu se dogovaraju tjednima unaprijed. Osobno mi nedostaju pogled na more i moj Grad. U Hrvatskoj je najčišće more, a tamo otrovana Temza puna svega i svačega. Točno je kako ljudi, od doba pandemije kad se počeo uvoditi rad od kuće, manje izlaze u klubove i više se druže na otvorenom. No, u Londonu s 9 milijuna stanovnika, što je više nego dvije Hrvatske, uvijek je živo!